moralnost je imanentno povezana sa dobrom zajednice. Aristotelovski oblik etičkog razmatranja, na koji se pozivaju komunitaristi , podrazumeva da su naša moralna stanovišta isprepeletena, odnosno nerazlučiva od partikularnih oblika života, i da
samorefleksija. Takođe, ni zajednice nisu »dobra po sebi« (kako to, prema MacIntyreu, smatraju pojedini komunitaristi ), nego su podložne nekritičnosti, opresiji, isključivosti i bigotnosti. No kritika prakse, tradicije ili
stanovišta ne donosi ništa novo u odnosu na već oprobani tradicionalizam i gnosu laudator temporis acti, sami komunitaristi neretko ističu kritičku distancu i nespojivost u odnosu na tradicionalizam i konzervativizam. Tako MacIntyre
cilj komunitarizma preoblikovanje nacionalne države u velikoj meri je problematičan. Sandel, Walzer i ostali komunitaristi , naglašavajući neophodnost posredujućih zajednica i prevazilaženje jednostrane liberalističke sheme država
. Šta je ironično u podsećanju na nekadašnje radne akcije? Ko su novi akcijaši danas anarhisti, skvoteri, Anonimusi, komunitaristi , ekolozi ili neki šesti? A šta bi N-ORA mogla da bude u svom izvođenju? Šta su vaše asocijacije i vaše poruke? Gde je i šta
ukoliko takva autonomija uključuje politiku koja je u suprotnosti sa moralnim pravima individue. Suprotno tome, komunitaristi smatraju da ne može biti ograničenja u odnosu na politiku neke države ukoliko takva ograničenja ne proizlaze iz
ukoliko takva ograničenja ne proizlaze iz kulturnih vrednosti same političke zajednice. U tom smislu kosmopolite i komunitaristi se razlikuju po pitanjima kada i kako države (ili grupa država) imaju pravo da se mešaju u unutrašnje stvari drugih
je oblikovanje političkog mišljenja i volje građana upravljano na ideju aktualizacije prava, ono ne može, kao što komunitaristi sugerišu, da bude izjednačeno sa procesom posredstvom kojeg građani postižu konsenzus o svom vlastitom
pažnju posvećuje razgraničenju sopstvene koncepcije od savremene verzije republikanizma u vidu komunitarizma. Komunitaristi pretpostavljaju nužnu vezu između koncepta deliberativne demokratije i konkretne supstancijalno integrisane
bratstvo nadilazi lokalne veze i obuhvata sve ljude. Ali, kao što tvrde neki konzervativci, socijalisti i drugi komunitaristi , a kao što ponavlja i McWilliams, nastanak bratstva je deo istog onog procesa koji je doveo do propadanja zajednice u
ireducibilna, odnosno ne može se svesti na zbir individualnih preferencija. Na praktičkom nivou, smatraju komunitaristi , visoko vrednovanje individualnih prava dovelo je do osiromašenja društvenosti i gubljenja interesa za opšte dobro
ovom slučaju liberalnu) tradiciju? Može li politička zajednica biti zasnovana na liberalističkim načelima? Očito, komunitaristi , a delom i republikanci, odgovaraju na ova pitanja negativno. S druge strane, prozvani liberali, mada uz
zajdnicu preko kolektivnog odlučivanja o vrlinama i dobrom životu. Pošto liberali odbacuju ovakvo shvatanje, komunitaristi smataju da oni odbijaju i samu ideju zajednice. Nasuprot tome, prema Dworkinu, liberalistička koncepcija kao osnovu
uprošćen do naivnog gledišta, kome se osporava teorijska mogućnost da se zalaže za zajednicu, na šta navodno samo komunitaristi imaju posebno pravo.
je liberalizam daleko manje neutralan u pogledu sukobljenih koncepcija dobra nego što to izgleda da je slučaj. Naime, komunitaristi nastoje da pokažu da svaka teorija koja pokušava da spreči uvođenje neke debele (thick) koncepcije dobra u političku