ratovi koje su Ugri, a preko njih katolička crkva vodili kroz čitav Srednji vijek, rezultirali su pred sami pad ovih krajeva pod Turke činjenicom da je jedan dio ovog naroda prešao na katoličku vjeru. Najizraženije je to bilo u zapadnoj Hercegovini i Makarskom Primorju u 15. vijeku gdje se srpska plemićka porodica Jurjevića Radivojevića priklonila katolicizmu, a preko nje i ostali narod. Tek tokom 15. vijeka imamo podizanje franjevačkih samostana u Rami, Donjim Krajima , zapadnoj Hercegovini i otvorenu akciju ovog katoličkog reda, koja je do tada uglavnom bila ograničena na misiju u srednjoj i istočnoj Bosni među kolonijama saskih rudara ( Provincija Bosna Srebrena u Srebrenici-prva franjevačka provincija u Bosni ). Već krajem 15. i početkom 16. vijeka, veliki broj Srba i Vlaha iz srednjevjekovne Srbije dolazi na prostore Bosanske krajine i dalje Like i Dalmacije. Domaći Srbi starosjedioci stapaju se sa njima kao jedinovjerni i

potkupljivati bosanskog bana da joj se pridruži u ratu protiv zetskog kneza Vojislava, koji se nastojao osamostaliti. To pokazuje da je Bosna već tada obuhvatala veći broj župa između Drine i Vrbasa, koje su, iako slabo povezane, ipak sačinjavale jednu geopolitičku, odnosno državnu cjelinu. Ta je cjelina nastajala postepenim širenjem matične zemlje Bosne, na sjeveru dolinom rijeke Bosne prema slivovima Usore I Spreče, zatim dolinom Vrbasa na zapad, prema Donjim Krajima , a na istok prema Podrinju, te na jug Humskom zemljom prema moru. Proces čvršćeg povezivanja ovih oblasti, praćen procesom feudalizacije, a time i postepene izgradnje ustanova državne vlasti, dobija na opisanom prostoru Bosne sasvim jasne oblike početkom XII stoljeća .

opasnosti, nije to učinio već je savetovao sinovca da se ne preda Turcima, a pogotovo ne živ. Turcoi ubiše čiču Miloja . krajima u vremenskom razmaku od dolaska Turaka pa do danas, piše o samovolji, tvrdoglavosti i o patnjama naroda. Na poseban način opisuje likove u svojim odlukama, zaključcima, mišljenjima, doživljajima. Andrić to opisivanje prikazuje na početku pripovetke kako bi u daljnem pisanju još više obradio njihove postupke i to na takav način da izazove čitaočevo razmišljanje i zaključke .

uspona bosanske države, postavljeni su temelji moći trima velikim vlastelinskim rodovima: knezovima Hrvatinić ima, Hranićima Kosačama i Radinovićima Pavlovićima. Uz njih je postojao još jedan broj velmoža, ali ne tolike moći, snage i uticaja na bosansku politiku. Najmoćniji među njima bio je Hrvoje Vukčić Hrvatinić, kojemu je kralj Tvrtko 1380. dodijelio titulu velikog bosanskog vojvode, darujući mu pri tome, pored toga što je već imao velike posjede u Donjim Krajima , tri sela u župi Lašva, uz izričitu potvrdu da mu se darovani posjedi ne mogu oduzeti ni u slučaju nevjere. Hrvoje je čvrsto držao gradove Ključ na Sani, Hlivno sa istoimenom župom, Kotor-Varoš u župi Zemljanik i Jajce, gdje mu je uglavnom bilo sjedište .

. Krajima . Time nije bio neposredno doveden u pitanje položaj Crkve bosanske, koja je u prvim godinama vladavine kralja Stjepana Tomaša zadržala svoj značaj i uticaj. U augustu 1446. okupila se u Vranduku na vijećanje "sva Bosna ", uključujući i dida Miloja. Kralj Stjepan Tomaš je tom prilikom izdao povelju sinovima vojvode Ivaniša Dragišića, uz obećanje da im se" poklon i vjera neće dotle poreći dok im se krivica ne bi dokazala didom i Crkvom bosanskom i dobrim Bošnjanima ".

, kralj Bela IV poveo je 1253. odlučan rat protiv Bosne i uglavnom uspio savladati otpor u cijeloj zemlji. Ninoslavljev rođak i nasljednik Prijezda prešao je sasvim na stranu ugarskog kralja, koji mu je kao priznanje za poslušno držanje darovao 1255. župu Novake u Slavoniji. Time je ban Prijezda po svim znamenjima bio uključen u ugarsko-hrvatski donacionalni feudalni sustav . Krajima , dok su Usora i So li izdvojene u posebnu banovinu i povjerene na upravljanje raznim ličnostima odanim ugarskoj kraljevskoj kući. Vrhovnu vlast ugarskog kralja priznao je i humski župan Radoslav. Prijezda je, kao srodnik prethodnog bana Ninoslava, nastavio red nasljednih bosanskih banova, pa se kao takav općenito smatra osnivačem dinastije Kotromanića. Bez obzira na to, Prijezda je odano izvršavao svoje feudalne obaveze prema ugarskoj kruni. U tom je smislu jedan

borbi za ugarsko-hrvatsko prijestolje, novi kralj Anžujac, Karlo I Robert, postepeno ruši i obuzdava moć jednog po jednog osamostaljenog ugarskog i hrvatskog velikaša ( "oligarha" ) . Krajima , na prvom mjestu uticajne knezove Stipaniće Hrvatiniće, koji su držali tvrdi grad Ključ. Bitkomu Poljicama ( kod Splita ), kralj Karlo Robert nanio je odlučujući poraz Šubićima i tako srušio njihovu dotadašnju moć. Time je ujedno okončana i njihova vlast u Bosni. U neredima koji su nastali slomom Šubića, ban Stjepan II Kotromanić nije pristao uz hrvatsku vlastelu, koja je ustala protiv kralja, već je stao na stranu kralja, čime je sebi i svojoj državi osigurao dobre i

krajima

O piškotih in zasebnosti

Nastavitve piškotkov