i uporno, dok sebi i kamenu ne iskopa pogibiju u ponoru. Drvo, uporno do mržnje pa oko sebe razgoni, a što ga sacijecaš, kratiš i truješ, više se tići [ 46 ]. Da mi je malo od tih naravi i nama podariti.
Ja svoje, onda slabić sam, ne mudrac ja. Al ' diž ' se od te božičine svetinje Jer mreš li ti, dječaka toga minut smrt, A kratiš li se mrijeti, njega ubit ću, Od dvoga jedno mora život gubit svoj.
familiju Veličković.Objavljuješ komentare od Bondeta koji je skroz zastranio. Aj skrati i ovaj komentar kao što kratiš svaki komentar koji ne odgovara facama kojima smeta uspeh familjie Veličković (ovo sam opet napisao Ja-Vojkan, a ne