toliko da ne primetih nešto što za mojih retkih izlazaka nikada do tada nisam video u blizini svoje krovinjare
i poželeh da je s nekim podelim. Otvorih lagano teška vrata, šarke zaškripaše. Napolju, ispred moje krovinjare
moja dva neobična gosta, ali ja shvatam da treba da ih pratim, i da je cilj našeg izlaska iz ove moje krovinjare
bile sede. Došli su žalbenici, siromasi sa klanca. U poslednje vreme mnogo ih je pomrlo, ali u njihove krovinjare
tamna kao čivit, izbijahu tu i tamo ispod tmastih valova oblačine. Potom mi se ukaza prilika na pragu krovinjare
se na samom pragu. Hvata me strah. Ne sećam se, i ne mogu da pojmim, kada i zašto sam izašao iz svoje krovinjare
čovjek s crnogorskom kapom na glavi, u bjekstvu od poplave, utočište za sebe i kozu nalazi na krovu uboge krovinjare
stanovnistvo zivelo po zbegovima. Docnije se postepeno menjala gradja kuca. Pocele su da se grade od slame, krovinjare
nedelju, možda dve? Ustao sam i lagano izašao napolje. Tamo me je čekalo iznenađenje. Nedaleko od moje krovinjare
sokacima, nabavio stari lim za krov i jednog jutra Vakufljani su vidjeli kako se iz nevješto izgrađene krovinjare