U pomenutom delu romana pisac je veoma uspešno prikazao život i običaje svoje nacionalne manjine na koje nas podsećaju Kusturičini filmovi, dok u najboljem sećanju ostaju od Stankovića prikazani seoski vašari na kojima je glavna atrakcija svagda
. Dvojica predstavnika Srbija nikla umalo nisu dobili batine od meštana na Mokroj gori, u poslednji čas spasli ih Kusturičini rendžeri. Ceo užički kraj se digao protiv eksploatacije nikla ne samo u ovom kraju već i u Srbiji. Dvojica muškaraca,
na to pitanje. Teško je pripisati direktan uticaj stripa na bilo koga, ali je interesantno da mnoge situacije u Kusturičinim filmovima imaju atmosferu Alana Forda, neki likovi čak i čitaju strip u nekim scenama. Sličnu atmosferu imaju i mnogi
ili čak Amenabar ili Saura, ali ima mnogo drugih reditelja čiji filmovi nisu poznati. Isto kao što do Španije stižu samo Kusturičini i Paskaljevićevi filmovi, ili svojevremeno oni koje je radio Dušan Makavejev, ali sigurno ima i mnogih drugih čiji
sopstvenoj epohalnoj neodgovornosti. Bećkoviću nedostaje makar i zrnce provokativnosti koje postoji u Kusturičinim kulturno-političkim akcijama, a to je ideološka matrica koja mu je najbliža i na kojoj bi želeo da izgradi svoju poemu:
sa proizvodnjom artikla sokova koji bi, zavisno od boje, nosili ime nekog revolucionara koji je revolucionaran po Kusturičinim merilima pa je tako trebalo da imamo sok Josip Broz Tito, Če Gevara, Fidel Kastro, ali i Draža Mihajlović).
Hrvatska istovremeno snimale bezvredne ustasoidne agitke). Ima li poraznije nacionalne dijagnoze od one ispisane u Kusturicinom Andergraundu? I s te strane Srbi ne zaostaju mnogo ni za daleko ozbiljnijim kinematografijama... jedan Cimino,
tonski, citatno artikulira vlastito kulturno sjećanje ali i ono tolikih drugih, kao posveta: pred nama se javljaju i Kusturičini rani filmovi, i Sidran, sva ona melankolija i sve što je Sarajevo kao pojam, trenutna, kulturna reminiscencija, kao
grad Višegrad dobiti jednu od glavnih uloga, to je potreba filma, ali i ljudi koji žive na obali Drine. Kusturičini snovi o snimanju Na Drini ćuprije, od studentskih dana. Snoviđenja su prerasla u poetiku, Kusturica pristaje da nam
i produkcija iz Zagreba, označava kao "hrvatski film ", ako je iz Sarajeva kao" bosanskohercegovački film "(slučaj sa Kusturičinim filmovima), a filmovi poznatih srpskih reditelja označavaju se kao "jugoslovenski filmovi ". Ovo sve ne bi trebalo da
. Knjiga je još u rukopisu. I Maradonu je u Beograd mogao dovesti, samo, Emir Kusturica. Zato što Maradona zna da u Kusturičinim filmovima uvek, na pravom mestu, pada kiša (u svakom velikom filmu pada kiša... i neka deca igraju lopte). I zato što je u
ga se ostrakizmu. Znakovita je u tom smislu medijska recepcija njegove autobiografije Smrt je neprovjerena glasina. Kusturičini ogorčeni neprijatelji uglavnom su je kudili, a da je nisu ni pročitali. Kritičarske pohvale su pak najčešće bivale
Aleksandrom Stankovićem, voditeljem emisije "Nedeljom u 2" na Hrvatskoj radio-televiziji. I ne bi mnogo pogrešili. Kusturičini filmovi, naime, retko kada su bili po ukusu srpske publike, koja je ovom režiseru svašta umela da zamera: od toga da nas
, dopisuju i čitaju do besvesti, uredno apliciraju kod istih fondova i ponavljaju iste anahrone mantre. Kusturičini poštovaoci će voleti Neprovjerenu glasinu, mrzitelji je mrzeti, business as usual; šteta će, pak, nastati tek
Princip parametar čijim nepoštovanjem postaju nemogući kafa i razgovor kao civilizacijske osnove. Uopšte, svi Kusturičini identitetski izbori na kojima sve ove godine mnogo insistira javnost a nimalo on, jer se o ličnim stvarima ne