i vrućinu. Konačno, konačno smo iz aviona iskloparali kao stado krava i niz stepenišnu rampu zakoračili u omorinu Leopoldvila , a onda su plavi uvojci naše sestrice, Rute Mej, klonuli unapred i ona se onesvestila na majčinom ramenu. Oživela je
dolazio jednom nedeljno. Sada se sve srozalo, rekli su. Nema više doktora, a sami Anderdaunovi morali su da se presele u Leopoldvil da bi svoje sinove upisali u doličnu školu ako, rekla je gospođa Anderdaun, možete to da nazovete doličnim. Ostali
francuski, bez obzira što su beli. Ne znam zašto. Imaju svoja dva sina, Anderdaunova sina, koji su veliki i idu u školu u Leopoldvilu . Bilo im nas je žao, pa su nam poslali stripove da nam se nađu u avionu. Skoro sve sam ih uzela za sebe kad su Lea i ostali
šetkanja tamo-amo dok se isti avion ne vrati. Raspitali smo se o blatnjavom putu kroz selo i rečeno nam je da vodi skroz do Leopoldvila . Sumnjam u to. Nedaleko van sela, s obe strane, put se pretvara u podivljale tvrde brazde od blata, nalik na okeanske