, ali se kojekako umire, i narod ište da mu se pročita pismo . ljetah i stotinu tridest i pet danah, pa mi dođe visoka naredba da vam ovu objavim istinu. "

, ali ga je dosta za čudesa sa pomoću boga i slobode. Aliluja Aliluja ljetah . On je sada na svetu stolicu u prestonu lavru Nemanjića, gleda cvijet srpski za Dušanom đe se vraća s pobjedom k Prizrenu; sad se topi u himne viteške kojim Srpstvo negda grmijaše .

trku sagne se i ugrabi čibuk sa zemlje. Tada ga sav narod pozdravi pucnjavom pušakah . ljetah , više znade no nas polovina; pametnije misli i riječi nit sam čuo niti ću je čuti, nego neće ovo naše biti. A ako mu bog sačuva glavu, on je sreća ovoga naroda, on je rođen da dovijek živi, on će drugim biti Skenderbegom .

krajičnici s noževima u bijele ruke. Tu mi drugo momče iskočilo, a na ime Grujičin Kezune s golim nožem u bijeloj ruci, i uhvati bega Bušatliju na viteza hata pod oružjem; tako Kezu bog i sreća dala, te mu beže rane ne udari, a on begu glavu otkinuo; drugo momče hata debeloga, treće momče svijetlo oružje. Pa mi treće momče iskočilo, od maloga bratstva Kalezićah, a na ime Radović Novica; a kakav je, vesela mu majka, nausnica nema ni brkovah, - nema njemu do šesnaest ljetah , velju pušku u boj ne ponio, osim jednu malu za pojasom; on na ljutu zmiju nagazio, na Turčina Malića ćehaju, buljubašu od sve Toskanije, koji se je potežio, kurva, i doveo Toskaliju ljutu da on hara Srbe po krajini. On Turčinu zagon učinio, no ga Malić sabljom dočekao, na Novicu vranca naćerao; no se momče listo namjerilo: uvi mu se pod konjem vitezom te mu Turčin ne posječe glavu. Sinu momče kao zmija ljuta, ugrabi mu iza sablje ruku, a niz hata nagnuo ćehaju

se vladika Vasilije vrati u svoju otadžbinu sa prijatnim nalogom, a kada dođe kući, snađe ga nova briga i preta ( nužda, potreba ): Turci mu na Crnu Goru velikom silom udare, koji Crnogorci s nemalo krvoprolića razbiju, kao što o tome govori sljedeća pjesma : ljetah , I suviše Belu Stanišića. [ 32 ] Ako li mi to poslati nećeš, Kunem ti se vjerom i kuranom Da ću Crnu Goru poharati, Porobiti malo i veliko Što je muško i staro i mlado Pogubiću sabljom svekoliko, Što li žensko mlado i lijepo To će biti u ropstvo uzeto. "Kad vladika knjigu razumio, Od jada je suze oborio, Odveć što mu za đevojke piše. Pak sakupi od zemlje glavare, Glavarima knjigu kaževaše I ovako riječ govoraše: Crnogorci, moja braćo draga ' Ako harač i djevojke damo

udrit namislio jednaesti ijunija sa svom vojskom bojenosnom na glasito martinićko selo, krvlju proslavljeno. Kad vladika, starješine Kara-paše glas začuše, onda hitru svoju vojsku na Slatinu bistrohodnu okupiše i doveše, pa im Petar poče umni govoriti riječ ovu: "Svi vidimo i čujemo kakav strašni trudni danak sjutra sve nas očekuje, koliko l ' se krvce hoće od viteza da prolije dok se žedni laf skadarski njom zajazi i napije. Nam ne treba na to gledat što je Mahmud prošlih ljetah silu carsku raskrhao; u to smo ga mi pretekli i daleko nadmašili. On istina da je hrabri od ikakva turskog sina i da mnogo sile ima, al ' mu proć nas ništa neće to služiti i pomoći ako đeca i sinovi mi prvijeh vitezovah Crne Gore uzbudemo. Krv njih njina, ka nas naša, boli jednak kad se lije; u nji vojske trijest hiljad, u nas ništa do četiri; s njihove će strane više mrtva pasti, krvi s ' prolit; priđe će se dodijati njima krvcu nego nama na megdanu

načinile. Tu stojaše za petnaest danah Crnogorci nasprama Turakah. Ali evo glasi dopadoše da se hoće vezir podignuti i na selo Kruse udariti. Kad vladika glase razumio, s glavarima sovjet učinio, pa na troje vojsku razredio, a pred vojskom redom postavio po izboru birane junake, koji znadu vojskom upravljati, a s Turcima žele vojevati. Tu vladika među vojskom stade i svijema blagoslove dade, boga moli, ovako govori: "Crnogorci, moja braćo draga, evo trista i trideset ljetah otkad naši stari vojevaše, boja biše i krv prol ' jevaše, porad vjere i slobode drage, da u ropstvo tursko ne upanu i slobodu ne izgube dragu. Čujete li što Turci govore, kako oni vazda Srblje kore, a nesrećom boja Kosovoga kad smo naše carstvo izgubili od izdaje Brankovića Vuka. njemu zato bila vječna muka Ema se je Mahmut posilio što je Goru Crnu pregazio kad je pređe kroz nju prolazio. a neslogu našu opazio: ne bi Turci znali Košćelice. ni trzali naše utrobice, nit ' bi vezir sad

, jak dwu ludzi niosło / między sobą jakąś straszną babę. Prevodilac je, primećujemo, uvažio Dragićevićevo zapažanje u vezi sa glagolskim vidom ( Raz widziałem: Widywałem ), ali valjalo bi istaći još jednu ispravku: reč ženetina je najpre prevedena neutralnim niewiasta [ žena ], a potom stilski i emotivno obojenim baba [ ( prosta ) žena ] i još dodatno markiranim pridevom straszna; tako je prevodilac načinio » ženetinu « i u svome prevodu ljetah , veli Dragićević, Njegošev vladika Danilo i manastirski đaci redovno zovu igumana Stefana đedo, te nije trebalo ni to u prevodu mijenjati i prevoditi sa oče ( ojcze ) u stihovima: 2522, 2538, 2548, 2574 i 2666. Samo je u st. 2440 ostalo dobro dziadku ( đedo ). [ 93 ] Osim stihova 2574 - 2575, koji su od I do II verzije prevoda pretrpeli i druge izmene [ 94 ], na svima označenim mestima samo je ojcze dosledno zamenjivano sa dziadku .

vršeći "sublimaciju ljubavnog u duhovno ". Narodni pjesnik tu opšteljudsku opterećenost i opasnost od ljepote izražava u punoj razgolićenosti : ljetah " Kakva je to žalost? Samo majka i sestra mogu i poslije čitave godine da tuženjem za srce ujedaju Šta to Vuka ujeda? Kuća Milonjića nije iskopana. Tu je ban Milonjić, snaha nije udovica

Ja bih voli sad grivnu orahah, da je jednom po naški izbrojim, na stotinu tijeh brojanicah da prebiram prstima za fajdu . ljetah . Otkako sam oči izgubio, ja sam više u carstvo duhovah, iako mi jošt tijelo dušu zadržaje i krije u sebi kako kamen podzemna peštera. Ja sam mnogo obiša svijeta. Najsvetije nebesne hramove što je zemlja nebu podignula ja sam redom svaki polazio, nasrka se dima s žertvenikah. Penja sam se na sveštenu goru sa koje je strašno predskazanje svoje sudbe Jerusalim čuo. Razgleda sam i sve tri pećine: đe se sunce hristjanstvu rodi, đe je nebo jasli osveštalo, đe su cari nebesnom

đetetu svome govorila: "O kamo te, moj Jovane sine" Hoćeš li se odricat ' od majke? "Dijete su suze propanule, Pa dijete majci govorilo:" Čuješ li me, moja mila majko "Ja ću s tobom po sv ' jetu bježati." A njemu je majka govorila: "Hajd ' uljezi caru u saraje," Te izvedi gojena Labuda, "Da bježimo, sinko, po svijetu." Skoči Jovan od zemlje na noge, Te je majku svoju poslušao ( A nema mu do petnaest ljetah ), I Labuda svoga izvodio, Bačiše se njemu o ramena; No je Jovan majci govorio: "A za Boga, moja mila majko" Kad m ' odvoji od oca mojega, "Koji nema do mene jednoga," Kud ćemo se, majko, dijevati? "A majka je sinu govorila:" Da bježimo, sinko, po svijetu, "A od cara i moga i tvoga," A daleko trideset konakah, "Đe ne care ni čuti ne može," A nekmoli očima viđeti. "Oni

ljetah

O piškotih in zasebnosti

Nastavitve piškotkov