predstavke je ponovo priznao krivicu. Melenbruk dao je nalog da se podnosilac predstavke vrati u pritvor do početka pretresa (bewaring). Takođe je dao nalog za
predstavke, ni njegov advokat nisu stavili prigovor. Melenbruk , u svojstvu Veća za reviziju (raadkamer), 8. oktobra 1987. godine dao nalog za produženje pritvora do početka
zahtevala da se dva policajca koja su uzela njegovu izjavu nakon hapšenja ispitaju kao svedoci. Sudija za maloletnike Melenbruk prosledio je ovaj predmet sudiji Viciersu (Witziers), potpredsedniku regionalnog suda u Midelburgu i zameniku
. Melenbrukom , 6. januara 1988. godine, radi suđenja.
suđenje, advokat podnosioca predstavke tražio je izuzeće sudije, tj. osporio nepristrasnost sudije za maloletnike Melenbruka , na osnovu toga što je ovaj donosio odluke o zadržavanju podnosioca predstavke u pritvoru, nakon hapšenja a do početka
odluke o zadržavanju podnosioca predstavke u pritvoru, nakon hapšenja a do početka suđenja. Sudija za maloletnike Melenbruk odbio je 6. januara 1988. godine ovo osporavanje kao neosnovano.
, i u važnosti optimalne koordinacije raznih odluka donetih u vezi sa maloletnikom. Melenbruk , sudio je u predmetu podnosioca predstavke 25. januara 1988. godine. Podnosioc predstavke je imao advokata. Suđenju
od zastupnika privatnog udruženja koje je bilo zakonski staratelj podnosioca predstavke. Melenbruk je u martu 1990. posle dve godine, kako se i traži članom 77 r Krivičnog zakona, izvršio kontrolnu proveru da bi odredio
tokom predistražnih radnji, kao i tokom suđenja njegovim predmetom bavio jedan isti sudija - sudija za maloletnike Melenbruk , koji je donosio sve relevantne odluke. On ne sumnja u ličnu nepristrasnost sudije za maloletnike Melenbruka, ali je
Melenbruk, koji je donosio sve relevantne odluke. On ne sumnja u ličnu nepristrasnost sudije za maloletnike Melenbruka , ali je istakao činjenicu da je on delovao kao istražni sudija i da je u četiri navrata odlučivao o pritvoru do suđenja
odlučivao o pritvoru do suđenja podnosioca predstavke. Ove odluke su podrazumevale da je sudija za maloletnike Melenbruk već u tom stadijumu došao do zaključka da postoje "ozbiljne indikacije" da je podnosilac predstavke počinio krivično
ili donete mere (vidi stav 27, gore). Shodno tome, podnosilac predstavke je imao pravni osnov da strahuje da sudija Melenbruk , koji je sudio njegov predmet kao jedini sudija, nije nepristrasan kako se zahteva od istražnog sudije, tim pre što je
B, str. 20, stav 27). Melenbruk nije donosio nikakve odluke pre suđenja osim jedne kojom dozvoljava psihijatrijski pregled podnosioca predstavke
bilo ničega slične prirode. Melenbruk morao da odgovori prilikom donošenja ovih odluka nije bilo isto kao u slučaju onih koja su bila odlučujuća za njegovu
sastavljenog od tri sudije. Melenbruk nije postupao nepristrasno ne može se smatrati objektivnim i opravdanim. I zato, nije bilo povrede člana 6, stav 1