) Mokošici , nekih 200 m od podnožja Mosta nalazi se predio Mirinovo. Rijeka dubrovačka poznata je po brojnim ljetnikovcima te
nije stavljena pod kontorlu u okolini Skradina kod Šibenika, na području Kule Norinske, nedaleko od Dubrovnika, te u Mokošici u Zadarskoj županiji.... pogledajte
, a pridružilo im se 100 pripadnika Hrvatske vojske. Danas se očekuje i pomoć dva kanadera. Mokošice te kod mjesta Vukšić - Pristeg u Zadarskoj županiji, u miniranom području.
mjesta na otoku Mljetu; zatim čete iz Slanoga, Mravinca, društvo iz Stona sa muzikom, četa iz Orašca sa muzikom i četa iz Mokošice . Sa dva parobroda stiglo je matično društvo iz Dubrovnika sa delegatima društva u Trebinju i četa iz Župe dubrovačke.
se zvala Živana. Muž joj se još mlad udavio u Moravi, pa ona ostade sama. Kad prođe pola godine, Živana rodi kćer i nazva je Mokošica . Živele su njih dve tako, Mokošica je rasla, a Živana je radila na polju i u nadnici da bi je othranila. Kad bi se uveče
udavio u Moravi, pa ona ostade sama. Kad prođe pola godine, Živana rodi kćer i nazva je Mokošica. Živele su njih dve tako, Mokošica je rasla, a Živana je radila na polju i u nadnici da bi je othranila. Kad bi se uveče vratila kući umorna, srce bi joj
polju i u nadnici da bi je othranila. Kad bi se uveče vratila kući umorna, srce bi joj zaigralo i umor bi nestajao videvši Mokošicu kako raste i postaje lepa i mudra. U selu su već svi pričali kako je siromašna Živana bogovima mila kad su je obdarili tako
kad su je obdarili tako vrednom kćeri, pa su joj uvek davali i više, znajući koliko je teško samoj i sirotoj majci. Mokošica stasa za udaju, dođe iz daleka vojin stasit koji je još u snu video Mokošicu i od tada je po svetu traži. Tražio je tri
stasit koji je još u snu video Mokošicu i od tada je po svetu traži. Tražio je tri godine i kad se najzad obre u tom selu i vide Mokošicu kraj izvora, namah poznade da je to ona njegova devojka iz sna. Krene, tako, za njom i vide kako odlazi u kolibu. Kad se
Živana beše do tad pristigla sa polja, pa se začudi ovoj kasnoj poseti. Sede vojin i ispriča staroj Živani kako je sanjao Mokošicu i kako je od tada svuda po svetu traži, pa je upita da mu je da za ženu. Zagleda se Živana u oči ovog vojina i reče: - Daću ti je
i reče: - Daću ti je ako mi obećaš da ćete čestito živeti, i da žrtvu bogovima ne zaboravljate. Vojin obeća i sutradan se Mokošica spremi da se odvoji od svoje majke Živane. Na rastanku, plačući, dogovore se one da će se viđati makar jednom godišnje,
majke Živane. Na rastanku, plačući, dogovore se one da će se viđati makar jednom godišnje, za slavu. I pođoše vojin i Mokošica u svoj dom.
se one da će se viđati makar jednom godišnje, za slavu. I pođoše vojin i Mokošica u svoj dom. Mokošica je, kao što je i obećala, dolazila da poseti svoju staru majku Živanu. Zaticala bi je samu, uveče, kako posle rada na
ili prede vunu. I onda bi one dugo u noć vezle i pričale o svemu. O rodbini, o babama i dedama, o novostima u selu... Mokošica bi pripovedala kako je vojin dobar i kako živi srećno, zbog čega su staroj Živani suze navirale na oči... A onda bi
čekala, nadala se i tugovala. Prođe i treća godina, a Mokošice nikako nema. Odnekud, do sela dopreše glasovi da se Mokošica razbolela. Kad to začu stara Živana, poče, neutešna, kose čupati i namah joj se oči zamagliše od gorkih suza. Tako