nešto naslućuje ali mudro ćuti i bira da veruje. Neki dan piše mladji pismo: Deda Mraze, molim te da jedeš za stolom a ne da mrviš okolo Mi patos Odakle mu sad to? I onda se setimo svake godine, krenemo na Badnje veče kod mojih roditelja, po pravilu, ja
izbor, Boškoviću istrese sav svoj otrov Nevenka, drhteći u besu kao prut. mrviš Nisam ni slutio da iz tebe mogu da izađu tako otrovne i ponižavajuće reči.
slatkog badema i čaja od jagode. Ružičasti stoljnjak, mekani jastučići, plavi porcelan i figurice od marcipana. Mrviš ih prstima i prinosiš mojim usnama kao najlepši dar. Ti fini, mali zalogaji, zaliveni jagodom, kao ambrozija. Nektar
će već jednom da svane jutro da mi ti ne budeš prva pomisao moja i mrska i draga istovremeno? Dokle li ćeš ovako krhku da me mrviš ? Dokle li ću da ti pričam kako sam provela dan, iako znam da me ne čuješ? Dokle će tvoja sena samo meni primetna da me prati?