s njim najpre starešine gradske prinesu žrtve bogovima. Pri ovom svenarodnom prazničnom žrtvoprinošenju zemlja se natapaše krvlju klanih životinja i vazduh se ispunjavaše dimom i smradom žrtava. Trećega dana car izdade naređenje da se pokupe
uzdahnu, niti se mrdnu telom, niti pokaza ikakav znak koji je svojstven ljudima koje muče. Zemlja se krvlju njegovom natapaše , a on nepromenljiv prebivaše, tako da se svi divljahu, pa čak i sam bezbožni Julijan. Zatim naredi car da prestanu tući
mučenicu po plećima i po stomaku da joj devstveno telo ranama izdrobiše i obezobličiše, i krv kao reka tecijaše i zemlju natapaše . No sva ta mučenja svetiteljka podnošaše sa takvim junaštvom i hrabrošću, da svi koji posmatrahu behu silno zapanjeni
druge dželate: te jedni Karpu svećama rebra paljahu, a drugi mu rane solju posipahu, i zemlja se krvlju svetiteljevom natapaše ; žile mu se kidahu i teške patnje izazivahu; no mučenik, ukoliko ga jače mučahu utoliko se on jače utvrđivaše u ljubavi
kaiše njene kože povešaše ispred njenih očiju, eda bi je na taj način zaplašili; dok krv potocima tečaše od njenog tela i natapaše zemlju. No mučiteljima i to beše malo. Oni posle toga usijaše gvozdenu šipku, pa joj njome probušiše glavu, provukavši
, da se delovi mladog tela njenog odvajahu od svojih sastava, i ona bijena sva se zali krvlju kao purpurom, i zemlja se natapaše njenom krvlju kao kišom. Zatim bi strahovito usijana peć. Ukazujući svetoj mučenici na nju, mučitelj govoraše:
od prepodobnog Teodora stade ih nemilosrdno mučiti, tako da im od batina meso otpadaše sa tela i zemlja se krvlju natapaše . A posle tih svirepih mučenja, on otpravi prepodobnoga oca u Solun [ 24 ] na zatočenje, i sa njim jedanaest najglavnijih
igemon da ga železnom rukavicom biju po ustima i da mu železnim noktima oderu lice. I lijaše se krv mučenikova i zemlju natapaše . Potom olovnim prućem tukoše svetog mučenika po vratu. No on stajaše u tim mukama kao stub nepomičan. Posle toga igemon
dugo o duševnoj koristi. I beše milina videti ih kako obojica obrađuju brazdu duše: jedan sejaše seme vrlina, a drugi natapaše suzama, da bi se u budućem veku dobila radosna žetva. I dok su oni dugo razgovarali, arhimandrit bi doznao za dolazak
pojave. I odmah ustade sa rogože, i svetla lica podigavši ruke svoje k Višnjemu, gromko ridaše i suzama kao kišom zemlju natapaše . Kakve sve zahvalnosti Bogu ne izreče zbog toga, klanjajući se i veličajući, slaveći i blagodareći Onoga koji čini