časopisima i naučnim monografijama ). Da li to znači da majmuni odista imaju skrivene talente dostojne najviših svetskih priznanja? Svakako ne. Ali znači da, kao što je Dostojevski svojevremeno sugerisao, ukoliko neko krenuo da kopa rupu prečnika jednog metra dovoljno duboko, pre ili kasnije će naići na zlato. U onoj meri u kojoj se nagrađuje upornost i vrednoća, stvar je savršeno nesporna; u isti mah, ne treba se zavaravati pričama o jedinstvenim sposobnostima ili neshvatljivoj genijalnosti kad je u ogromnom, možda i najvećem, delu slučajeva u pitanju slučajnost, odnosno stohastička priroda sveta. Neki su to sasvim otvoreno priznavali, za razliku od današnjih medija i javnih intelektualaca. Srednjevekovni katalonski alhemičar i mistik Ramon Lul je, po tradiciji, konstruisao uređaj koji bi proizvodio slučajne nizove brojeva i slova, u kojima je smatrao da će pronaći duboke metafizičke istine. Ovo je verovatno bila inspiracija velikom
svaka sadržina ideje humaniteta, uopšte, humanitet kao takav, impliciralo je da se Hajdeger u Bitku i vremenu zaputi jednom maestralnom stranputicom, naime, fundamentalno-ontološkom stranputicom odsijecanja problematike ljudskog praksisa od problematike logosa. Relativizacija ideje humaniteta nužno je morala izazvati relativizaciju logiciteta ideje praksisa. Dakako, može se ostaviti po strani pitanje o porijeklu njegovog ispadanja iz logosa, pitanje o neshvatljivoj skučenosti njegovog svjetonazora, o tome da se Hajdeger nikada nije mogao osloboditi konzervativnosti narodnjačke sredine iz koje je poticao i koju je glorifikovao ( upravo, da se poslužimo jednim Marksovim izrazom, na način apoteoze budalaste seoske idile kao noseće filozofske ideje čuvenog teksta Zašto ostajemo u provinciji ), o sitnoj malograđanskoj švapsko-alemanskoj duši etc. Nesporno je da ispalost iz logosa čini temeljnu karakteristiku Hajdegerovog
svakom mestu ondašnjeg Požarevačkog okruga ( danas Braničevski okrug ) u vreme dok su vladali počinili zločine, a neka mesta gotovo opustošili. Ubili su 40 civila u Kobilju, 84, u Ranovcu, 87 u Kladurovu, 31 u Žagubici, 19 u Laznici, i tako redom u svih 180 naselja u okrugu. Činili su to streljanjem, premlaćivanjem motkama, bičevima, kundacima, pa i spaljivanjem živih ljudi . neshvatljivoj torturi. Batinanje je bilo svakodnevna pojava, a ubijanje nije prestajalo. Glad i teški radovi iznurivali su logoraše, zbog čega su oni, smeštani najčešće u barakama bez zzagrevanja i oskudno obučeni oboljevali od bronhitisa, zapaljenja pluća, tuberkuloze. Zdravstvena zaštita je bila veoma slaba. Tako su nastajala čitava groblja oko logora .
" Kurir "dodajući da ova afera preti da postane obaveštajni skandal na nivou EU . neshvatljivoj akciji, pošto su ove dve osobe, protiv kojih ne postoji nikakav razlog za gonjenje, prebačeni u Kazahstan, gde se nalaze u kućnom pritvoru .
no nije mogao ništa da učini. Pružio je policajcu dozvolu i saobraćajnu knjižicu, ali pri tome nije mogao da se uzdrži da ne doda: « Na, uzmi, vaš je posao da kažnjavate, a naš je posao da praštamo. » Na to je policajac, hladno ga pogledavši, odgovorio: « Kao prvo, ne kažnjavamo mi, nego zakon. I ne praštate vi, nego Gospod Bog » neshvatljivoj zemlji se sve ponovo izmenilo .
herojevo vešanje, od 1991. do 1994. godine nekoliko puta je rušena. Lokalna vlast, zbunjena ovakvim ponašanjem, bila je primorana da je deponuje u magacin ovdašnjeg komunalnog preduzeća. Za članove Subnora, ali i najveći broj građana Valjeva, najuvredljivije je bilo kada su i na bisti i spomeniku na brdu Vidrak videli uvredljive napise i iscrtane kukaste krstove. Njegovi saborci su razmišljali da, čak, organizuju i noćna dežurstva kako bi sprečili vandale u toj neshvatljivoj nameri. Kad je ovaj mamurluk prošao, mladi heroj se ponovo uspravio, ali i dalje tinjaju primedbe da je podignut na mestu gde se nalazi groblje velikog broja srpskih vojnika i građana stradalih tokom Prvog svetskog rata i epidemije tifusa .
prisustvo predsednika RH gospodina Josipovica i majke predsednika RS Borisa Tadica. a sada par reci o samom incidentu. da, zaista se na komemoraciji dogodio incident o kome autor pise, samo je ispustio da kaze i nekoliko "sitnica" koje bacaju ponesto drugacije svetlo na taj incident sa "nasim momcima i devojkom ". e pa ako su oni" vasi "gospodine Secerovicu moji nisu. radilo se o skupini" obrazovaca ", provokatora koji su za divno cudo vrlo jeftino prosli zahvaljujuci neshvatljivoj toleranciji hrvatske policije i organizatora toga skupa. tih desetak mladica i ta jadna devojka, kompletno obuceni u crno, sa upadljivim belim grbom "otacastvenog pokreta obraz" na jednobraznim crnim vetrovkama nisu smeli niti da budu pusteni iz srbije tako kostimirani, a kamoli da stignu do like i do tog mesta. tu je zatajila i srpska i hrvatska policija ... jasno opet na nasu stetu i sramotu, jer svojim prisustvom na tom svetom mestu "obrazovci" su samo oskrnavili
sa zalaskom sunca I sutradan sa prvim sumrakom, Rajana su izveli do stuba gde ga je čekao vod za streljanje. Smrtnu presudu je dr Rajan saslušao sa takvim hladnim prezirom i stoičkim držanjem, da su njegovi krvnici, a pogotovu njihov šef Zakaketas, zadivljeni, odustali od svoje namere da ga pogube odmah. Bolje rečeno oni su samo na kratko odložili streljanje, jer je ova predstava ponovljena i sutradan, a zatim i trinaest puta uzastopce. A onda zahvaljujući nekakvoj neshvatljivoj karakternoj prirodi svojih mučitelja, dr Rajan i nekolicina njegovih saradnika koji su sa njim bili zarobljeni, odjednom su oslobođeni i uskoro su stigli u Meksiko Siti. Kasnije, naš doktor nikad nije priznao, ono što su isticali njegovi saradnici, da se ponašao izuzetno hrabro i stoički tokom ovog užasnog iskustva u Zakekatosovom zarobljeništvu. Više je voleo da kaže, da se, posle nekoliko prvih zalazaka sunca, sasvim navikao na svakodnevno izvođenje na gubilište ,
. Zar on da radi u policiji, gde se očekuju visoko moralni ljudi, po kvalitetima u vrhu. Bruka za Srbiju. Dokle si doterala, jadna zemljo U svetu psihopate ne rade u policiji neshvatljivoj tragediji, koju su dozivjeli, od onih, koji bi njih, a I sve Nas trebalo da zastite od takovih zlocina.Pri tome nemislim samo na ONE koji su izvrsili taj monstruozni zlocin, nego I na one koji su svojom nekompetentnoscu, neljudskoscu I totalnom neodgovornoscu I svekolikim otudjenjem od ljudskih, svakodnevnih, zdravih, realnih vrijednosti omogucili da ovakovi monstrumi u seriji, zive pored Nas, rade bilo sta I odlucuju o bilo cemu Bojim se da je to zlo zagospodarillo od
ulaska te države u Evropsku uniju . neshvatljivoj odmazdi nad civilia, zenama, decom, svestenstvom, muskarcima i svima koji su bili Srbi u Bosni posle tog atentata. Zivot jednog princa je naplacen desetinama hiljada zivota neduznih civila. Drugi primer znam iz sopstvene porodice, moj deda je bio Licanin i dobrovoljac na Solunskom frontu.Cesto su me upravo Srbi iz Hrvtatske pitali kako je to Licanin bio dobrovoljac na Solunskom frontu. A u operacijama u Dobrudzi i kod Soluna ucestvovalo je vise od 4 000 Srba iz Hrvatske i
Mozda sam i sama verovala da sam ga jutros, u svetoj prostoriji, ostavila iza sebe. Ta ista glavobolja me naterala da se odam jos jednom snu. Ili begu ? neshvatljivoj tugi. Neki nas svojstveni mrak. I onda tisina. I suze .
počeli dizati prema gornjem delu tabele. Ređao se niz odličnih rezultata i danas je Milan na fantastičnom trećem mestu. Kažem, fantastičnom zbog svih oluja kroz kojih je letos prošao klub . neshvatljivoj paljbi, jer nije lako raditi kad ti uprava proda glavne igrače. To se zove zabijanje noža u leđa .
, i ponovo osećam grižu savesti . neshvatljivoj ljubavi koja je neki neshvatljivi bog. Radi se o Bogu kojeg možemo zavoleti, a kroz Njega i suseda, i netrpeljivog sveštenika, i Putina s Medvedevim, pa čak i teroristu koji se pokajao. Ili barem samo suseda koji neće da izbaci svoje stare stvari. Suseda, čini se, možemo pokušati da zavolimo. Ako ga i ne zavolimo, možemo barem da ga ne mrzimo .
kao delatno, i pošto nije pristupačno čulima i razumu, takođe i kao stvaralačko . neshvatljivoj sili koja ga tvori. U performansima Marine Abramović nedostaje onaj česti, spekulativni momenat, a upravo taj momenat dovodi u sumnju i sam umetnički čin, pošto ga tek traži, a još češće i ne nalazi. Marina Abramović već u samu najavu performansa ulazi s pozicije ovog metafizičkog subjekta koji u sebi podrazumeva znanje, po čemu se suštinski i razlikuje od ida, utonulog u afekciju. Njeno ukoračivanje u performans nije zasnovano na spekulaciji, na proračunu svaki ishod
katastrofe koja će uslijediti, onda među svim knjigama i svim unazad prekasno uhvaćenim značenjima nema sličnih završnom paragrafu romana i užasnoj zadnjoj rečenici što je potpuno neprimijećena, sklupčana u tami, zlo čekala na vlastito razumijevanje. U namjernoj kontradikciji s početkom knjige, potpuno joj na samom kraju mijenjajući smisao i, s literarno-estetičke strane, maestralno zatvarajući pripovjedni krug to je profetski strašan caveat čijoj ćemo se neshvatljivoj lakoći kojom je izgovoren vraćati godinama čudeći se ili se sažaljevati nad vlastitim sljepilom, nad samima sobom. Đorđe Matić