čovjek koji je na kraju obrazovanoga mira i koji se očama pred vratima edemskijema, mučenik dva protivna uragana, azijatskoga i evropejskoga, t. je [ st ] uraganima prosvještenija i gluposti? Duža ovakva razmišljenija bačaju me u duboko uninije, kako što bi i Vas u dosadu. Radi toga ih i izbježavam . Nikšićah dođu kući Pera Šapurića, Korićanina, kuću mu poharaju, za dvjesta cekina imuća iz kuće ponesu, sina mu od mjeseca dana bace u Neretvu i utope, ženu mu uzmu i na silu poturče. Ovakvoga nečuvenoga bezakonija odavno bilo nije. Raja hercegovačka jesu vjerni podanici carski, na amanet tebi dati od Boga i od cara. Ti si vazda bio sirotinjeka majka i nijesi dopuštavao do sada divljijema i bezbožnijema jaramazima da pršte raju u tvoju državu. Ovo zlo djelo nijesu zli ljudi dopustili

bilo, kada dođe paša na Drobnjake, Drobnjaci se njemu predadoše i pašinu ruku prihvatiše, i daše mu danke i harače. To ne stade za punu neđelju, na vjeru nas Turci prevariše: udriše nam sedam muselimah, posjekoše, roblje porobiše, a velika mala zauzeše, i živijem ognjem izgorješe: posjekoše glavu od Uskokah, Vujačića Petra kapetana, oko njega sedamnaest glavah. Ja na pašu ne imam žalosti, jer u njega ostade nevjera, platio je prijed na Moraču; nego nama ostade nevjera u Nikšićah , u naših komšijah. Sitna me je knjiga dopanula od Drobnjakah, od plemena jaka, od vojvode Karadžića Šuja: jesu pošli od Nikšićah Turci, jesu dvadest i više četiri, a pred njima Skočić barjaktare; minuli su Turci u Taslicu da dogone hranu na samaru. No kad sitnu buruntiju primiš, hitro đipi na noge lagahne i pokupi vojske nekoliko, hajde k mene u Javorje ravno, dako bi nam bog i sreća dala da Uskoke braću osvetimo. "Kad vojvodi sitna knjiga dođe, on se javi Mijatu serdaru, sve

za punu neđelju, na vjeru nas Turci prevariše: udriše nam sedam muselimah, posjekoše, roblje porobiše, a velika mala zauzeše, i živijem ognjem izgorješe: posjekoše glavu od Uskokah, Vujačića Petra kapetana, oko njega sedamnaest glavah. Ja na pašu ne imam žalosti, jer u njega ostade nevjera, platio je prijed na Moraču; nego nama ostade nevjera u Nikšićah, u naših komšijah. Sitna me je knjiga dopanula od Drobnjakah, od plemena jaka, od vojvode Karadžića Šuja: jesu pošli od Nikšićah Turci, jesu dvadest i više četiri, a pred njima Skočić barjaktare; minuli su Turci u Taslicu da dogone hranu na samaru. No kad sitnu buruntiju primiš, hitro đipi na noge lagahne i pokupi vojske nekoliko, hajde k mene u Javorje ravno, dako bi nam bog i sreća dala da Uskoke braću osvetimo. "Kad vojvodi sitna knjiga dođe, on se javi Mijatu serdaru, sve mu kaže što mu knjiga piše; dogovorno knjige napraviše, jednu knjigu u Moraču Donju, a na ruke Mitru kaluđeru:" Čuješ dobro

? "Na kulu se junak nagonio, a skočio kako soko sivi. Al ' mu veli Lopušina Drago:" O Mileta, naša perjanico, mož li znati, davno nije bilo, kad nas lani prevariše Turci na mir velji i na božju vjeru, na Seoca naša udariše, na Seoca na selo Malinsko, porobiše, glave posjekoše - a što ću ti lakrdiju duljit, a sve znadeš što su učinili - i jošt tebe ranom obraniše? No na noge, naš sivi sokole, da idemo ravnoj Bukovici da čekamo od Nikšićah Turke, ako bi nam bog i sreća dala, da nevjeru našu osvetimo, - minuli su u Taslicu Turci. "A Mileta na noge skočio, uze s sobom sedam osam drugah. Ona vojska niz Tušinu minu i prijeđe vodu Bukovicu, pa ulježe u Ivicu vojska. U Ivicu Srbi počinuli, a dobru su stražu postavili, dobru stražu Jakšu buljubašu, te mi čuva ravnu Bukovicu, čuva junak oni dan do podne. A kad bilo dnevi oko podne, stade jeka ravne Bukovice, a evo ti od Nikšićah Turci :

čekamo od Nikšićah Turke, ako bi nam bog i sreća dala, da nevjeru našu osvetimo, - minuli su u Taslicu Turci. "A Mileta na noge skočio, uze s sobom sedam osam drugah. Ona vojska niz Tušinu minu i prijeđe vodu Bukovicu, pa ulježe u Ivicu vojska. U Ivicu Srbi počinuli, a dobru su stražu postavili, dobru stražu Jakšu buljubašu, te mi čuva ravnu Bukovicu, čuva junak oni dan do podne. A kad bilo dnevi oko podne, stade jeka ravne Bukovice, a evo ti od Nikšićah Turci: ima puno trideset građanah, na trideset hatah i paripah, i za njima trideset sejsanah, te ćeraju robu za Nikšiće. Stoji fiska hatah i paripah, a bijesni Turci pop ' jevaju, ne bi reka jere su trideset, no jere je stotina punana. Brže Jakša u družinu pođe i vojvodi od istine kaže. Kada Srbi Jakšu razumješe, ona vojsku niz Ivicu siđe na krvavu vodu Bukovicu. Staše Srbi vojsku uređivat: pred jednom je Mitar kaluđere, i za njime vojske nekoliko, i prijeđe vodu Bukovicu, dokle

trideset hatah i paripah, i za njima trideset sejsanah, te ćeraju robu za Nikšiće. Stoji fiska hatah i paripah, a bijesni Turci pop ' jevaju, ne bi reka jere su trideset, no jere je stotina punana. Brže Jakša u družinu pođe i vojvodi od istine kaže. Kada Srbi Jakšu razumješe, ona vojsku niz Ivicu siđe na krvavu vodu Bukovicu. Staše Srbi vojsku uređivat: pred jednom je Mitar kaluđere, i za njime vojske nekoliko, i prijeđe vodu Bukovicu, dokle dođe ravnoj Sinjavini, da preteče od Nikšićah Turke da ne bježe k ravnu Kolašinu; pred drugom je Jakša Gačanine, i za njime vojske nekoliko: i on vodu Bukovicu minu, da on čuva od Nikšićah Turke, kad bi Srbi kavgu zametnuli, da u Pjevlja ne uteku Turci, u Pjevljima u turskome gradu; pred trećom je Mileta serdare, i za njime vojske nekoliko: i on sjede nakraj Bukovice, oko njega vojske nekoliko, da on čuva od Ivice Turke, kad bi Srbi zametnuli kavgu, da Ivicom ne uteku Turci; pred četvrtom Minja vojevoda s pobratimom

ne bi reka jere su trideset, no jere je stotina punana. Brže Jakša u družinu pođe i vojvodi od istine kaže. Kada Srbi Jakšu razumješe, ona vojsku niz Ivicu siđe na krvavu vodu Bukovicu. Staše Srbi vojsku uređivat: pred jednom je Mitar kaluđere, i za njime vojske nekoliko, i prijeđe vodu Bukovicu, dokle dođe ravnoj Sinjavini, da preteče od Nikšićah Turke da ne bježe k ravnu Kolašinu; pred drugom je Jakša Gačanine, i za njime vojske nekoliko: i on vodu Bukovicu minu, da on čuva od Nikšićah Turke, kad bi Srbi kavgu zametnuli, da u Pjevlja ne uteku Turci, u Pjevljima u turskome gradu; pred trećom je Mileta serdare, i za njime vojske nekoliko: i on sjede nakraj Bukovice, oko njega vojske nekoliko, da on čuva od Ivice Turke, kad bi Srbi zametnuli kavgu, da Ivicom ne uteku Turci; pred četvrtom Minja vojevoda s pobratimom Lopušinom Dragom, i za njime vojske nekoliko: da zateče od Nikšićah Turke. I ovako zbori vojevoda: "Nemoj koji zaturiti kavgu dok ne pukne moga

Gačanine, i za njime vojske nekoliko: i on vodu Bukovicu minu, da on čuva od Nikšićah Turke, kad bi Srbi kavgu zametnuli, da u Pjevlja ne uteku Turci, u Pjevljima u turskome gradu; pred trećom je Mileta serdare, i za njime vojske nekoliko: i on sjede nakraj Bukovice, oko njega vojske nekoliko, da on čuva od Ivice Turke, kad bi Srbi zametnuli kavgu, da Ivicom ne uteku Turci; pred četvrtom Minja vojevoda s pobratimom Lopušinom Dragom, i za njime vojske nekoliko: da zateče od Nikšićah Turke. I ovako zbori vojevoda: "Nemoj koji zaturiti kavgu dok ne pukne moga džeferdara, hoću gađat Skočić-barjaktara, ne bi li ni bog i sreća dala da osvetim Petra kapetana." Svi ga Srbi divno poslušaše, sve se skrilo u list i u travu. A evo ti od Nikšićah Turci, a pred njima Skočić barjaktare na labuda ka na gorsku vilu; đe mi nagna pretila labuda na junaka Minju Radulova - vojvoda ga gađa džeferdarom. Puče puška ka da progrmjelo i pogodi Osman barjaktara među toke u prsi široke ,

Bukovice, oko njega vojske nekoliko, da on čuva od Ivice Turke, kad bi Srbi zametnuli kavgu, da Ivicom ne uteku Turci; pred četvrtom Minja vojevoda s pobratimom Lopušinom Dragom, i za njime vojske nekoliko: da zateče od Nikšićah Turke. I ovako zbori vojevoda: "Nemoj koji zaturiti kavgu dok ne pukne moga džeferdara, hoću gađat Skočić-barjaktara, ne bi li ni bog i sreća dala da osvetim Petra kapetana." Svi ga Srbi divno poslušaše, sve se skrilo u list i u travu. A evo ti od Nikšićah Turci, a pred njima Skočić barjaktare na labuda ka na gorsku vilu; đe mi nagna pretila labuda na junaka Minju Radulova - vojvoda ga gađa džeferdarom. Puče puška ka da progrmjelo i pogodi Osman barjaktara među toke u prsi široke, ubila ga zrna na sindžire, zadade mu Srbin ranu ružnu, proz Turčina sunce ogrijalo - pade Turčin na zelenu travu. Kako puče puška vojvodina a pogibe Osman barjaktare, ala banda zavrgla se kavga: puške puču, krv se prolijeva, prolijeću konji bez Turakah

Dok u kule Turke zatvoriše, Pa se Srbi natrag povratiše, Te pogibšu braću izbrojiše, Tu dvanaest na mrtvo nađoše, Među njima Blagotića Luku; A neka ga, vesela mu duša, Jer je život za poštenje dao Pa stadoše brojit ' turske glave: Sedamdeset i četiri više, Što turskijeh glavah izbrojiše; A ne broje mrtve ni ranjene, Kojijema glave ne s ' jekoše. Bogu fala, Srbi zadobiše Neka leže u Kolovoz Turci, Nek ih skubu tice i lisice, Osveta je ovo, poturice Nikšićah Na bijelu aru Mušovića, Među sobom zbore i govore: "Što hoćemo od života svoga? Jer smo grdne muke dopanuli, Grdne muke, a od srpske ruke; Od Srbina Petrovića kneza, On razjari mlade Crnogorce, Uze nama Župu i Grahovo I Lukovo krvavu palanku, Svu planinu ravnu do Drobnjakah; Osvoji ni sve Rudine ravne, Tudijen se sele Crnogorci, Koji nama svake jade grade: Roblje robe, sijeku ni glave; Mnogo su se Vlasi posilili, Otkad carsku isjekoše vojsku Na Grahovcu polju krvavome; Pa su

Pa da je s kim, ne bi ni žalila, Nego s našom najvjernijom rajom; Možeš njega danas izgubiti, Ma ti na ar drugi doći neće, Ni donijet ' danka ni arača. "Tad se Turčin natrag povratio I britku je sablju ostavio. No da vidiš Lučića Jovana, Lako ide niz bijelu kulu, Ma se jošte boji od Turakah, Drži obje na kumbure ruke, Dok izađe pred bijelu kulu, Do njegova vranca pretiloga, Pa on sjede vrancu na ramena, Pa ovako riječ progovara:" Arslan-beže od Nikšićah glavo Dosad sam ti bio raja prava, Na vjeru te varao nijesam, Ni posad te prevariti neću; Zadajem ti božju vjeru tvrdu, Već me viđet ' u Nikšiću nećeš, Kao raju s kukom i motikom, Nego sabljom u bijele ruke, Da siječem kroz Nikšiće Turke "" To slušaše Bego Mušoviću I njegovo trideset građanah, Zaista im milo ne bijaše, Ali Jovan zato ne mišljaše, Nego poljem napustio vrznca, Dok u selo Ozriniće dođe: Ozriniće na iskupu nađe, Pa im poče Jovan kazivati, Kako su mu

motikom, Nego sabljom u bijele ruke, Da siječem kroz Nikšiće Turke "" To slušaše Bego Mušoviću I njegovo trideset građanah, Zaista im milo ne bijaše, Ali Jovan zato ne mišljaše, Nego poljem napustio vrznca, Dok u selo Ozriniće dođe: Ozriniće na iskupu nađe, Pa im poče Jovan kazivati, Kako su mu govorili Turci, Još ovako njima progovara:" Ne šćeh izdat ' dva srpska sokola Ni se srpskom nazvati izdajom; No ću b ' jelu ostaviti kulu, A otiđoh danas u hajduke, Da siječem od Nikšićah Turke, Ka ' što čine mrki Crnogorci; Dok poginem biću se s Turcima. No je li se pridesilo druga, Ko će sa mnom u četu hoditi? "Tu junaka ne bi ni jednoga, Do momčeta Miletića Jevta, Od junačke kuće Nikolića; Otidoše oba u hajduke, A kad Jovan u planinu dođe, I tu nađe tri četiri druga, Tu su Srbi iz Hercegovine, Koje bjehu išćerali Turci. Sa sobom ih Jovan prihvatio, Pa kad dalje uz planinu pođe, Ali nađe golema junaka, Arambašu Pivljanina Vula

, A kad Jovan u planinu dođe, I tu nađe tri četiri druga, Tu su Srbi iz Hercegovine, Koje bjehu išćerali Turci. Sa sobom ih Jovan prihvatio, Pa kad dalje uz planinu pođe, Ali nađe golema junaka, Arambašu Pivljanina Vula I kod njega tri četiri druga; Pa se Srbi taj čas poznadoše, Među sobom vjeru uvatiše, Da četuju do Mitrova dana. Dokle snijeg pane na planine, Da četuju, da se ne razdvaju. To trajalo tri, četiri dana, Dok evo ti kar ' van od Nikšićah , Ide putem šesnaeset Turakah; Dočeka ih Lučiću Jovane Sa njegovo sedam, osam drugah, Svakojemu posiječe glavu I uze im ruho i oružje. A šta ću ti duljit ' i kazivat '? Od Nikšićah do Gacka široka Tu preleti Lučiću Jovane, Često s ' ječe na drumove Turke Dok najposlje, kada naljegoše U busiju dvanaest Turakah, Na dvanaest debelijeh konjah, Koji bjehu bili u Mostaru, Na Nikšiće ajluk izvadili, A pred njima Adem Verizović, Zgodan Turčin, ka ' na gori vila, Vas u srmu i u

Ali nađe golema junaka, Arambašu Pivljanina Vula I kod njega tri četiri druga; Pa se Srbi taj čas poznadoše, Među sobom vjeru uvatiše, Da četuju do Mitrova dana. Dokle snijeg pane na planine, Da četuju, da se ne razdvaju. To trajalo tri, četiri dana, Dok evo ti kar ' van od Nikšićah, Ide putem šesnaeset Turakah; Dočeka ih Lučiću Jovane Sa njegovo sedam, osam drugah, Svakojemu posiječe glavu I uze im ruho i oružje. A šta ću ti duljit ' i kazivat '? Od Nikšićah do Gacka široka Tu preleti Lučiću Jovane, Često s ' ječe na drumove Turke Dok najposlje, kada naljegoše U busiju dvanaest Turakah, Na dvanaest debelijeh konjah, Koji bjehu bili u Mostaru, Na Nikšiće ajluk izvadili, A pred njima Adem Verizović, Zgodan Turčin, ka ' na gori vila, Vas u srmu i u čisto zlato; Za pojas mu dvije kumburlije, A o bedri pozvekuje ćorda, A šišanu nosi preko krila, Pa Turcima tako progovara: "O građani, moja braćo draga Ja se bojim od Crnogoracah ,

, Kod našijeh krvavijeh kršah, Od našijeh dobrijeh junakah; A drugi se potežiti neće, Koji bi zna ' kako im je bilo . Nikšićah agah, Trides ' t agah bijelijeh bradah. Oni viču svi jednijem glasom: "Aman, jedan zemlji gospodare Al ' pomagaj, al ' sve posijeci Od kaurah ljutijeh zmajevah, Veće od njih življet ' ne možemo Evo ima šest godinah danah, Otkad tvoju pos ' jekoše vojsku Na Grahovcu, polju malenome, I otada Nikšić zatvoriše: Uzeše nam zelene planine, Đe širasmo prebijela ovce; Uzeše nam polja i livade, Što držaše careve gradove Opsjeli su grada nikšićkoga, Ne smijemo iz grada izaći, Preko Duge

nikšićah

O piškotih in zasebnosti

Nastavitve piškotkov