i svojom sadržinom. Više no petorostruko češće, one su na italijanskom jeziku; ipak je tu i preko šezdesetak "ilirskih sastava" ( compositioni illiriche ), kako je Bolica zvao pesme pisane maternjim jezikom. Iz materije i sadržine ovih pesama vidi se da se Bolica kao pesnik javio na početku treće decenije XVII veka i da je zaćutao tek sredinom osme. Veliki broj stihova za to pola stoleća utrošio je na hvalospeve mletačkih funkcionera svih vrsta, koje je zasipao sonetima , otavama i madrigalima, besprekorno izvedenim i rečitim, a u naročitim slučajevima još obogaćenim i akrostihom ili igrama reči s imenima i prezimenima hvaljenih ličnosti, ali inače pesnički obično hladnim. Na prvom su mestu među tim ličnostima generalni providuri Dalmacije, počev od Antonija Pizanija, koji je to bio od 1626. do 1628, pa sve do Pijetra Čivrana ( Ciurano ), koji je na istoj dužnosti proveo od 1673. do 1675. godine. Njihove dolaske u Kotor, "prve vizite" i "srećne
uzbuđivao nad velikim nesrećama, svojim i opštim, kao i kada se zaustavljao na sitnim zbivanjima svoga života, Bolica je bio više vešt i okretan versifikator, a manje iskren i istinski pesnik . otavama , on je, kao i toliki drugi pesnici, jadikovao zbog svireposti lepe dame ( Crudeltá di bella donna ) i pokušavao da dostojno proslavi njen pogled, pisao o rastancima sramežljivog ljubavnika ( Partenza d ' amante timido ) i slao svoje uzdahe i molbe iz daljine, zaklinjao se na vernost i upućivao prekore i tužbe. A kao pravi čovek baroka, nije odolevao iskušenju da "gospođu" vidi i prikaže u situacijama koje su, kao pesnički motivi, tek u ono vreme ušli u modu. To su njegove pesme o
su morale biti velike, a rad na njima trajao je obično godinama, pa nije čudo što su i mnogi drugi Boličini savremenici epopeju smatrali za vrhunski pesnički rod i ako su uspevali da je ostvare, držali su je svojim životnim delom: za Gundulića je to bio Osman, za Palmotića Kristijada, a za Korčulanina Kanavelovića biće to Sveti Ivan, biskup trogirski. Bolica se od njih razlikovao utoliko što se umesto našeg odlučio za italijanski jezik, i što je prema tome njegov spev pisan u otavama ( ottava rima ), a ne u osmercima svrstanim u jedinstvene strofe od po četiri stiha. Ali uzor mu je bio isti, i poetika takođe. To su Oslobođeni Jerusalim Torkvata Tasa i Tasovi teorijski pogledi o epskoj poeziji, koje je veliki Italijan ostavio čvrsto formulisane. Tasov izvanredni epos gledan je onda kao vrhunsko delo i shvatan kao savršen model u svojoj vrsti, i njega su bezbrojni pesnici ne samo u Italiji, i ne samo u našim stranama, nastojali da u svemu podražavaju ,