pesnik Branislav Veljković u prugastom ogrtaču, sličnog bolničkom penjoaru , rasejano i sporo počinje da grabulja eto taj prah. (Još smo u logoru,
, nju je opisao na sledeći način: penjoaru došla u studio.
buka. Umesto toga, tišina. Margareta se umiva u sudoperi. U penjoaru je. I nad njom tišina.)
pitanje koje se upućuje ženama, kao da treba da iz kuće izlaze u penjoaru , žena će odgovoriti pa za sebe.
januara, ne sluteći ništa dobro. Neuobičajeno za njega, dočekao me je u penjoaru i papučama, neobrijan. Rekao mi je da ima da mi saopšti tri problema, "