(lično, sve pohvale), nemam nameru da komentarišem tvorca (koliko god kome antipatičan čovek je apsolutni genije sa po mom mišljenju bar 3 ostvarenja za oskara) ali ne mogu a da se ne zamislim kakav je to ' čovek ' koga smrt bilo kog živog bića može da OBRADUJE Da se razumemo nisam neka narodski rečeno plačipička (mada sve više pogotovo od kad imam decu hvatam sebe sa suzama u očima prilikom suočavanja sa naglašenim emocijama), sahranio sam oca, ma dovoljno je pomenuti da sam 90 te preživeo Beogradu... otupeo sam emotivno pomalo (kao i svi mi valjda) al ' KUNEM SE BOGOM nikada me neće bilo čija smrt obradovati
dva na internetu, najmanje zelim da pisem o tome kakva nam je svakodnevnica plačipička . Čitam one na koje imam emocionalnu reakciju. Mora ja da plačem, il da pobesnim il da umrem od smeha. Il takotonešto.
verzija sebe? plačipička koja se žali što ne jebe koliko bi želeo i što Pantela nije isflertovao kako treba sa ofsajd zamkom. I pomirih se tada sa sobom, odrastao si u cinika, nisi ni prvi i poslednji, ovo nije samo faza.
da ne mogu, prošlo je dve nedelje mog odmora i iskoristila sam ga. Ti se lepo provedi. Nedostajaćeš mi, Branka. Toliko mi je lepo s tobom u društvu da se uplašim koliko mi nedostaješ kad te nema i onda dobijem neku glupu želju da izbacim to iz sebe. Prošli put, za Novu godinu, kad sam otišao, bio sam prava plačipička , stalno sam želeo da se vratim, a imao sam suviše obaveza za tako nešto. I onda sam pomislio kako sam ja muškarac i kako ne smem sebi da dozvolim slabosti, pa sam proredio i razgovore i bio siguran da sam sve to prevazišao. Ali onda sam te sreo ponovo na proslavi i... ostalo znaš. Ljubila ga je puna strasti
. plačipička jedna. Od tuge, od besa, od nemoći. Imam to isto u kući, al bez prinova, mator, sva sreća.
je to da strah ne postoji fenseri su samo opasni kad ih je u razmeri 1:5 a u skolama nemaju muda ni zasta, vidis to nije slucaj kod pankera onaj covek koji je panker i bezi od sranja i problema je pozer. plačipička koja plače jer su mu obrisali nešto na vukajliji. Neka se žali sudu u Strazburu. Nazvati Berindžer proizvođačem za siromašne muzičare je glupost i odlikaja je pozeraša.
koji ga je i te kako kompromitovao u svom iskazu? plačipičke ¶
" socijalno ugroženi u Vojvodini ", gde su ta gladna srpska deca u Vojvodini, pa onda romska, a da ne govorim o ostalima? Neverovatan je taj fenomen da su svi u Vojvodini siti kada je pomoć potrebna drugima, a odjednom ogladne kada se pomoć uputi Srbima. plačipičkama je samo poluga republičke vlasti nama treba kao i za dos stranac da nađe i oformi neku zaista prozapadnu vladu i da nas odvoji i u tri lepe bogajebo pa u voši je najgladnijih najviše i mi za one lenčuge odvajamo sa dna tanjira.pitam se dali bi ti tamo za nas uradili tako eno im bograd oni su zasrali još pre 40
su joj velika pluća. Mamica povlači ručnu i kaže: Izađi, ali ostavi kaput u autobusu. Zamislite tog glupog prcoljka koji pušta mamicu da ga postavi tačno ispred školskog autobusa. Taj zalizani upišanko samo stoji i blene u farove dok mu mamica svlači omiljeni džemper preko glave. Ta kenjkava mala plačipička samo stoji u snegu, gola do pasa, dok motor autobusa drnda sve u šesnaest a urlik motora se odbija o liticu. Mamica odlazi nekuda iza njega i nestaje u hladnoj noći. Zaslepljen je farovima a rika motora pokriva šum drveća na vetru. Vazduh je tako hladan da je moguće praviti tek sasvim plitke udahe i mala
je tako da baca mladićevu senku na zid. Šištanje spreja prestaje i nastavlja se. Prvo ide kratko šištanje, a za njim dugo. A mamica priča kako je devojka opcrtala mladićevu senku da bi uvek imala sliku njegovog lika, zapis tog trenutka, poslednjeg trenutka koji će provesti zajedno. Naša mala plačipička samo stoji i gleda pravo u farove. Oči mu suze i on počinje da žmuri. Vidi svetlost, crvenu svetlost, kako mu prodire kroz očne kapke, kroz njegovu krv i meso. Mamica priča kako je mladić sutradan otišao ali je njegova senka ostala. Klinac se samo na trenutak okreće da vidi kako mamica iscrtava njegovu
ne može učiniti ma koliko plemenski šamani spas priviđali u nacionalnom okupljanju. Okupljanje u slabosti samo povećava slabost, a sve skupa obično završi u destrukciji. U šta smo imali priliku da se uverimo prilikom svakog nacionalnog okupljanja. Konfederacija profesionalnih srpskih plačipički i narikača - listom suštinski beznačajnih ličnosti - domogavši se poluga moći sistematski je radila na produbljavanju frustracija i na afirmaciji beznačajnosti. Kardinalnom greškom ugrađeni u politički sistem, rastakali su i sistem i državu, a plemensku samovolju uzdigli kao vrhunsku
da se javlja gomila kvazipisaca, smarača i manijaka, istripovanih narcisoidnih i nesigurnih (da, to ide zajedno) tinejdžerki sa svojom umetnošću, a koja se isključivo druži sa isto takvim profilom ljudi, posto su ostali dosadni i obični. Ako iko razume nesigurne, luzere i svakojake emotivne plačipičke , to sam ja, ne samo da razumem već i simpatišem, ali nikad nisam mogla da podržim preterano egomanijaštvo i egzibicionizam pogotovo uvijen u oblandu neke blurovane umetnosti (da se razumemo, postoje na tom netu stvarno sjajne fotke, snimci, crteži, ali ovog puta se ne bavim time) kojom se jebote
nije urađeno; a sve je to, nažalost, još uvijek aktuelno i upotrebljivo. Onda čovjek dođe u priliku da se samo može ponavljati. plačipička Gotje, koji će sasvim sigurno postati u toj industriji samo neko koga smo nekad znali. Ne isplati se.
jakrepe memla davi. Njegov greh se sastojao u tome što se suprotstvaljao lakomislenom srljanju u katastrofu i ponajviše što bi - da su poslušali Vuka - Srbi verovatno pobedili u Kosovskom boju i tom pobedom ostavili bez budućeg hleba čitave plejade nacionalnih radenika, tutumraka i rodoljubivih plačipički . Sada, kada se realnost stidljivo pojavljuje na srpskom horizontu, možda će očiglednijim postati jedan poveliki paradoks. Biće nekako vidljivije da gorljivi rodoljubi na ličnom planu nipošto ne slede sunovrat tako im drage otadžbine. Jok, more. Što je Srbija siromašnija, oni sve bogatiji.