skoro deceniju bez vode, i čak mogu da prežive vakuum u svemiru i nekoliko dana u niskoj Zemljinoj orbiti . Pompejeva kurija, kažu arheolozi .
teorije, pa opet izraz političkog mislioca Cicerona. Kao prokonzul odlazi u maloazijsku provinciju Kilikiju gde boravi od leta 51. do leta 50. godine stare ere . Pompejeva kod Farsala otputovao je Ciceron u Brundisij, na teritoriju Cezarovu. Cezar je posle pobede kod Farsala nastavio rat u Egiptu i Maloj Aziji. U teškoj neizvesnosti Ciceron je očekivao njegov povratak punih godinu dana. Ali i ovo vreme neaktivnosti, ne samo političke nego i besedničke, koristio je književnik Ciceron. Kada se Cezar vratio sa Istoka, pošao mu je Ciceron u susret, da ga pozdravi, ali sa zebnjom. Kajsar ga je primio c puno pažnje. Bio je to jedan izraz Cezarove
doba Cezar, Kras i Pompej sklopili savez i obavezali da će pomagati jedan drugoga. Taj neformalni savez, koji nikada nije bio ozvaničen, naziva se danas prvim trijumviratom. Senat je bio nemoćan, pa su trijumviri sproveli kroz skupštine nekoliko zakona sebi u prilog. Po tim zakonima, Cezar je uzeo na upravu Cisalpinsku Galiju, Transalpsku Galiju i Ilirik, s rokom od pet godina i vanrednim ovlašćenjima. Trijumvirat je bio ojačan i bračnim vezama, od kojih je najvažnija Pompejeva ženidba za Cezarovu kćerku Juliju. Cezar je otišao u Galiju, ali nad Rim se nadnela senka trijumvirata, koja je ometala uobičajeni politički život. Uskoro je i Ciceron osuđen na progonstvo iz Rima. Trijumvirat je ponovo učvršćen 56. p. n. e., kada su se trijumviri sastali u gradu Luki i kada je Cezaru produžen rok upravljanja Galijom za još pet godina, a utvrđeno je i da Kras i Pompej budu konzuli 55. p. n. e., posle čega bi Pompej upravljao Hispanijom, a Kras Sirijom, koja ga je
i još tada obrazovali posebnu provinciju Iliriju, čija je granica išla od reke Formija, južno od Trsta, preko karsta i juliskih Alpa, na reku Savu. U toj pokrajini bio je 59. prokonzul niko manji od slavnog Gaja Julija Cezara. Slobodoljubivi Iliri nisu mirno podnosili rimsku vlast i ustanci su kod njih bili i vrlo česti i vrlo krvavi. Naročito behu iskoristili ljute rimske borbe za vreme građanskog rata između Cezara i Pompeja. Dalmatinski ustanici stadoše na stranu Pompejevu , nesumnjivo ne iz nekog republikanskog uverenja, nego iz demonstracije protiv svog nekadašnjeg zapovednika i sa namerom da se u opštem metežu koriste i sami. Ustanak dalmatinski toga vremena traje dugo i tek je Oktavijanu, posle velikih napora i posle svog ličnog izlaganja, uspelo da 33. godine ponovo pokori pobunjenu zemlju. Ni u jednom od svojih ratova, veli Momzen, nije Cezar u tolikom stepenu razvijao svoju energiju i ličnu hrabrost. Tom prilikom Oktavijanu su se