da mi poželi dobrodošlicu. Krene bus, rukavica osta na stanici, a ja prislanjam karticu. Dočeka me mreža, ali ne paukova... ne radi. Prodjem ja do
volim proleće jer prolećem... prislanjam glavu na njega ne bih li što bolje čula kišu.
evo živim od ničega u ovoj mrtvoj sobi. Muve su davno pocrkale u njoj. Prislanjam uvo uz drvo, ne grebe li crv tamo u dubini. Grobna tišina. Samo ja,
mi ne završi okrenuta leđima. Dobro, kažem i razmotavam plavi papir. Prislanjam ga na njena zaobljena, povijena leđa i potpisujem se u dnu, u polju
se dogadja nesto cega ni u snovima nema, i ja to shvatam.I ja to shvatam. Prislanjam svoje usne na njene, diveci se svojoj hrabrosti. Hladne.Hladne usne
tvoje uzurbano disanje, stenjnje. Podvlacim ruke pod tvoju guzu i prislanjam svoje usne na tvoje vec mokre gacice. Izvijas su unapred nudeci mi svoju
. Čuvam stražu. Pazim da mi se devojka ne pojebe sa kriminalcem. Slušam. Prislanjam čašu uz plafon. Šunjam se na sprat pa mu virim kroz ključaonicu. Zgodan
u sebi uključujem vibrator (naliv-pero) onaj krivi vrh mu treperi, prislanjam ga na otečen klitoris i opet osećam plimu koja nadire. Evo je opet raste,
pre punih dvadeset godina, ugledala prvi put. prislanjam dlan na kamen. Sabiram misli i izgovaram u sebi, jednu jedinu, toga
okularom od 7 mm. Nemam nikakav drzač za foto-aparat, nego ga već rukom prislanjam na okular, što je veoma problematično resenje zbog vibracija