Vizantiju. Svakako da samo ovo nije bio razlog njegovog uzdanja u Romeje već i religijski, govoreći da ni on, a ni njegov narod ne mogu da shvate
, život, blaga Autor: Panajotis Hristu POZDRAVNO SLOVO Doba sjajne Romeje i Srbije Nemanjića bilo je kratko, ali dovoljno da se utvrdi temelj
po neravnom zemljištu okolo. Manja grupa je ispred zidina izazivala Romeje na borbu. Prevareni navodnom malobrojnošću, romejska vojska je
vojska je izašla iz zidina. Ova manja grupa se dala u beg, navodeći Romeje sve dalje od zidina. Na posletku - Romeji su upali u zamku. Sloveni koji
se više nego što je trebalo iskoristivši priliku, digoše oružje na Romeje i rđavo postupiše sa njima susednim zemljama koje su bile pod Romejima.
Rumelijski), kao što su Vizantijci sebe znali kao Rimljane (a ne Romeje , kao nešto drugo od Rimljana, kako još uvek uče naša deca).
da bude drugi Rim, prestonica najdugovečnijeg vaseljenskog carstva Romeje (Vizantije), koja je trajala više od hiljadu godina. Pošto i sami
dela, Slovena, bila je i umna i fizička snaga, ali je kroz drugoga, Romeje , život strujao i otkucavalo bilo, jer su oni držali srce Balkanskih
kamenovahu svoje proroke. Tako se proču da znam sve do Onogošta i dalje u Romeje ; a neko zapisa na zečetini sve što znam. Ko zapisa, i koliko puta, to ne
bila zapravo kazna za cara Andronika ΙΙ Paleologa i Grke, kako on naziva Romeje , odnosno Vizantince, zbog toga što su odbacili poslušnost rimskoj
je uvijek iznova, objedinjavajući oko sebe ne samo Srbe nego i Romeje (Vizantijce), Arbanase i Latine.
Diogena IV (unuka ili praunuka) i dobro je znala da se ustrojstvo velike Romeje zasniva na simfoniji saglasnosti duhovne i svetovne vlasti. Primer
iz carske porodice, vodio brojne ratove za srpske oblasti protiv Romeje (Vizantije). Jednom je 1172. godine bio pokoren i predao se tadašnjem
Carigradu (1204) uspostavljalo se Latinsko carstvo, pa su car Romeje (Vizantije) i vaseljenski patrijarh morali izbeći u Nikeju. Latinsko
Savi Nemanjiću u Nikeji 1219. godine svojom odlukom car Vizantije ( Romeje ) vasilevs Teodor Laskaris i vaseljenski patrijarh Mihailo Saraten.