Cela pesma je slika zrelog leta na vrhuncu (kraj jula), kada je lirsku subjekt, međutim, sam, nikad samlji
dohvat, ostaje nedosegnuto. Anđeo se s blagovešću može javiti samo Devojci Mariji a ne nekome ko je nikad samlji
praviti jedino kad je reč o usamljenosti, dakle od usamljen. Onaj ko je potpuno sam, pa u tom smislu nikad samlji
me slušaju i vole, strog sam al pravedan, kažu, jataci su sigurni, blaga ima, samo, sam sam. Sam da samlji
Već glume strance. Kada bih barem imao brata da ih vežemo u neke lance. Mama i tata se jutros ne vole. Samlji
niz stenje, mogao sam sasvim otići nekud, otići daleko, mogao sam umreti onako sam u njenom krilu, samlji
dubini melanholije bezutešniji nego što to čini Lalićeva pesma. Dijalog između Lalićeve pesme Nikad samlji
Kada bih barem imao brata da ih vežemo u neke lance. Mama i tata se jutros ne vole. Samlji sam jutros, samlji
odgovori, da li bi susret s anđelom, u ovom smislu, bio možda moguć da lirski subjekt nije tako sam i nikad samlji
Kunsthistorisches Museum, Zapisano nad jednim stihom, Šapat Jovana Damaskina, Ave Maris Stella, Nikad samlji