mača sa dvije oštrice, sablje tursko-tatarskog porijekla, velikih noževa, sjekira i luka, imali i praćke. Samostrijel ¶

, sjekira i luka, imali i praćke. samostrijel potiče s Dalekog istoka. Međutim, poznavali su ga Feničani, Grci i Rimljani. Drugi smatraju da je samostrijel oružje

nekima, samostrijel potiče s Dalekog istoka. Međutim, poznavali su ga Feničani, Grci i Rimljani. Drugi smatraju da je samostrijel oružje zapadne Evrope, nepoznato na istoku. Prvi pisani dokument o samostrijelu potiče od rismkog historičara F.

upotrebljavaju u borbama kod Novgoroda, a u Vizantiji (11. stoljeće) poznat je pod nazivom tzangra. U 12. stoljeću samostrijel uvode u svoje naoružanje gotovo sve vojske Evrope. Zbog velike ubojitosti, papa Urban ga na II Lateranskom saboru (

ubojitosti, papa Urban ga na II Lateranskom saboru (1139) zabranjuje za upotrebu protiv kršćana, ali bez uspjeha. Samostrijel spada u ručno bacačko hladno oružje za borbu, lov i sport. Njime se izbacuju željezne i zapaljive strijele, te kamene i

djelovima za zapinjanje (zatezanje) i odapinjanje tetiva, luka (drveni, rožnati i čelični) i tetive. Do 13. stoljeća samostrijel se napinjao ručno, a u 14. stoljeću dobija uzengiju i kuku koju je pričvršćivao o svoj pojas i o tetivu. U prvom slučaju

tetivu. Njemački čekrk se upotrebljavao od sredine 16. do kraja 17. stoljeća, uglavnom na lovačkim samostrijelima. Samostrijel na čekrk korišten isključivo za lov od sredine 16. do kraja 17. stoljeća

na lovačkim samostrijelima. Samostrijel je bio efikasnije oružje od luka i strijele. Imao je domet od oko 500 m, probijao grudni oklop na 100 - 125 m, a kacigu na 300

oklop na 100 - 125 m, a kacigu na 300 m. Lakše se napinjao pa ga je mogao koristiti i fizički slabiji strijelac. Međutim, samostrijel je imao i loših osobina: bio je neprecizan, imao malu brzinu odapinjanja (do dvije strijele u minuti) i bio je dosta

: bio je neprecizan, imao malu brzinu odapinjanja (do dvije strijele u minuti) i bio je dosta težak. Pri gađanju, samostrijel je morao biti oslonjen na rame strijelca ili na neki drugi fiksirani predmet. Prijelazni tipovi samostrijela bili su

razvilo (po obliku) prvo vatreno oružje arkebuze. Utvrđeno je da je Vizantija u 10. stoljeću uvela lukove u obliku samostrijela . Početkom 16. stoljeća u službi austrijskog cara Ferdinanda bilo je Srba pješaka. Srbi su bili i tzv. Šajkaši, vojnici

i tzv. Šajkaši, vojnici austrijske dunavske flote. Oni su bili naoružani sabljama, kopljima, običnim strijelama i samostrijelima .

naoružani sabljama, kopljima, običnim strijelama i samostrijelima. samostrijela i vatrenog oružja, u obliku samostrijel-arkebuza, samostrijel-pištolj (sa jedne strane kundaka bio je samostrijel

i vatrenog oružja, u obliku samostrijel-arkebuza, samostrijel-pištolj (sa jedne strane kundaka bio je samostrijel , a sa druge ili u samom kundaku nalazilo se vatreno oružje), ali ti samostrijeli nisu našli širu primjenu. U to vrijeme

širu primjenu. U to vrijeme je Turska na područjima Panonske nizine imala posebne jedinice (janičare) naoružane samostrijelima . Zbog prednosti (veći domet, veća brzina gađanja i bešumnost) nad prvim streljačkim vatrenim oružjem (arkebuza i