prstom u ruku, koji odavna čujem ne dajući sebi računa, dobi svoj smisao. To je muzika koja nam se sa ko zna koliko daljine savanske približuje. Ništa prostije i uzbudljivije od tih zvukova koji se postupno počinju razlikovati jedan od drugog. To bi
seoce zalutalo u ovaj kraj koji je još toliko daleko od Sudana. Do poslednjeg trenutka ono se ne vidi od visoke savanske trave kojom je opkoljeno. Ponegde neznatne tropske šumice, ali tako česte, zbijene, pretrpane biljem, lijanama,
koja bi me prevela do Nigera. U strašnom sam zadocnjenju. savanske paprike koje mogu povesti i sutra u Bamako.
šarene. Šaljemo ih po vodu. Kako je voda tu, pokrivena gustim zelenilom, mnogo ptica leti nad ovim seocetom. Životinje savanske , antilope i neke koje ne poznajem, dolaze dalje slobodno na pojilo. U drvima, kraj kolibe pred kojom jedemo,