učine što bezbednijom. shunta koji bi tokom klemovanja arterija odžavao cerebralnu perfuziju
praktičnijom pokazao se temporerni intraluminalni protektivni shunt , koji su nekako istovremeno uveli u upotrebu Javid i Thompson na osnovu
od strane slavnog Stanley Crawford - a (1961). Intraluminalni shunt podrazumeva plasiranje polivinilske cevčice, nakon arteriotomije,
mozga teče nesmetano. Kada je u upotrebu uveden intraluminalni shunt smatralo se da je on idealno rešenje jer omogućuje da sve vreme dok su
arterije. Tehnika plasiranja intraluminalnog protektivnog shunt-a prikazana je na Slikama 15.1 i 15.2.
ponekad (selektivno). Danas je najmanje hirurga koji intraluminalni shunt koriste uvek. Ipak, oni koji smatraju da shunt treba koristiti uvek,
koji intraluminalni shunt koriste uvek. Ipak, oni koji smatraju da shunt treba koristiti uvek, kao razlog navode:
nekroze teže podnosi oscilacije u perfuziji, a intraluminalni shunt bi trebalo da ih ublaži. Međutim, raniji cerebralni insult, u nekim
mozga je poželjnija. shunta , je stanje cerebralnog protoka. Postoje brojni načini da se tokom
, obavezno treba primeniti šant. shunt najviše smeta pri aktu endarterektomije, ona se može izvoditi bez
perfuzionog pritiska iznad koje ne treba koristiti intraluminalni shunt je 18 mmHg 23
50 mmHg, te se endarterektomija može završiti bez intraluminalnog shunta , međutim ovaj podatak je krajnje aproksimativan.
je krajnje aproksimativan. shunt-a ¶
anesteziji, kada je cerebralni protok procenjivan na osnovu EEG-a, shunt je korišćen u 10 - 20 % slučajeva. Najčešća upotreba šanta bila je kada je
u jednom centru) bez i jednog slučaja primene intraluminalnog shunt-a tokom everzione endarterektomije sa sjajnim ranim i kasnim