navodili su fenomene jednoobraznosti na sinhronijskom i potpunu sakralnost liturgijskog teksta,
i individualnih identifikacija sa umetnošću u sinhronijskom i dijahronijskom smislu (1)).
i razvoja religija na istorijskom, ali i sinhronijskom planu, suočen s gotovo nepremostivim
, religiozne ideje celokupne nacije u sinhronijskom i dijahronijskom aspektu i rezultirao
, kao i oni o tome kakav je autorov odnos prema sinhronijskom i dijahronijskom pristupu tvorbi reči. S ovim
. Prvi pristup se najčešće poistovećuje sa sinhronijskom perspektivom, tj., sa proučavanjem strukture
, već nastoji da joj odredi mesto i značaj u sinhronijskom poretku srpske nacionalne književnosti.
gotovo kod svih naroda, i na dijahronijskom i na sinhronijskom planu, pokazuje bitne zajedničke crte i pored
srpski jezik i dalje posmatraju dvoazbučno u sinhronijskom značenju, što je posledica ranijih dogovora da