, bili oslobođeni svih davanja prema vladaru. Glavni porez nazivao se soće ili dohodak carski, i njega je bila dužna da plaća svaka kuća (odnosno
(visina globe za razna prestupe, visina osnovnog carskog poreza soća , visina taksi za primopredaju poklona). Dinar je imao funkciju mere
kome su dažbine teško padale. Seljaci u Raškoj su morali da plaćaju soće vladaru i desetak vlastelinu, da rade svake nedelje na vlastelinskom
sve da su slobodne od svih rabota i danaka carstva mi, osim da daju soće i vojsku da vojuju po zakonu.
od sto ovaca ovcu s jagnjetom i od sto goveda goveče. soće , i namet i harač da daje svaki čovek: Kabao žita, polovina čista a
i određenu količinu žitarica velikom županu. Ova dažbina se nazivala soće . Ona je kasnije mogla biti data i u vidu novčane rente u iznosu od jednog
godišnje. Ukoliko bi izostala njihova obaveza u vinu morali su plaćati soće (desetak od prosa). Selo Kupelnik (Copenico) moralo je snabdevati
. U svojinu je pripadao samo salaš, kao stan i okućje. Davanje pak soća nije pretstavljalo dažbinu kao opterećenje već kao priznanje da je
prema vladaru i državi. Te obaveze su bile: plaćanje godišnjeg poreza " soće " i vojna služba (22). Drugi tip feudalnog poseda u Srbiji bila je