su molitvu Isusovu vršili ne samo monasi ona je bila obavezna i za mirjane (na primer, poznati istorijski delatelj Speranski , izdavač zakona, trudio se u vršenju Isusove molitve i bio je čovek radostan, bez obzira na svoje mnogorazličite
ružne građevine ruske carevine. U pripremnim radovima učestvovao je i budući ljubimac i prvi doglavnik Aleksandrov, Speranski . Od celoga toga rada, pored spomenutih, više manje beznačajnih mera, koje nisu duboko zasecale u ruski državni život,
više radio sa mladim prijateljima tajnog odbora, nego sa državnikom visokog poleta, koji se zvao Mihajlo Mihajlović Speranski . Sin jednog siromašnog seoskog popa Speranski je počeo da uči u nekom manastiru, posle je svršio bogosloviju i visoku
, nego sa državnikom visokog poleta, koji se zvao Mihajlo Mihajlović Speranski. Sin jednog siromašnog seoskog popa Speranski je počeo da uči u nekom manastiru, posle je svršio bogosloviju i visoku teološku školu u Petrogradu. Kao magistar
zatim je bio privatan nastavnik kod jednog velikaša, kneza Kurakina. Za vreme cara Pavla taj knez je postao ministar, a Speranski šef njegovog kabineta, pa je tu ostao i dalje, sve dok nije došao u komisiju za izradu zakona sa zvanjem i pravima
snađe i u praktičnoj politici, i u pitanjima najzamršenije teoriske politike, uz to otmeno ponašanje sve je to dovelo Speranskog do najvećeg položaja i počasti u državi. Skoro posle Tilzita on postaje omiljeni referent carev, prati ga u Erfurt kao
carev, prati ga u Erfurt kao šef njegova civilnog kabineta, a nakon povratka postaje prvi doglavnik Aleksandrov. Speranski je radio na stvaranju sistema ruskih zakona, u prvom redu građanskog zakonika i na planu preuređenja ruskog državnog
i donekle demokratska tendencija Speranskog uzrujavala je rusko plemstvo, naročito veliku gospodu, koju je Speranski vređao i svojom sjajnom karierom i nekim merama, koje je ona smatrala kao opasne. Uz to, Sperdnski je bio izrazit
to, Sperdnski je bio izrazit frankofil u politici, iako angloman u nekim svojim privatnim običajima i ukusima. Protiv Speranskog vodila je aristokratija stalnu borbu, ali je on imao pristaša u višoj trgovačkoj buržoaziji i kod nekih birokrata,
, nego jedino milost i poverenje carevo, i to samo dotle, dok nije došlo do raskida sa Napoleonom. Od celog plana Speranskog ostvarena je bila samo reforma Državnog Saveta, koji je pretvoren iz jednog malog intimnog konzultativnog tela u
zakoni i druga važnija carska akta: saslušavši naš Državni Savet izgledala je kao neki početak ustavnog doba u Rusiji. Speranski je sproveo kroz Državni Savet zakon o reformi Senata i vrlo važne i korisne mere za saniranje ruskih državnih finansija
Sparanski. Njegov plan je ostao samo na papiru i dugo vremena smatran je za državnu tajnu. Speranskog bio je dvor careve sestre, velike kneginje Katarine, koja je svojim ponašanjem i pameću jako podsećala na njenu
napravila je revizija, koju je sproveo u Kazanu na Univerzitetu neki Magnicki, nekadašnji liberalni saradnik Speranskoga , koji se posle upravljao prema pogledima svoga novog šefa. Posle pregleda kazanskog univerziteta on je predložio, da
optužene, a u kojem je ulogu državnog tužioca igrao niko drugi do nekadašnji liberalni ministar cara Aleksandra, grof Speranski , osudio je zaverenike na strašne kazne, koje je car Nikola smanjio i ublažio, te je petorici glavnih vođa zamenio
. Speranski je predložio, da se prikupe svi ukazi i uredbe sa snagom zakona izdati od 1649. godine, da se rasporede hronološkim