kao predvorje noći, kao antrakt za vrijeme koga se mijenjaju dekoracije. Ali, evo, otvara se zastor noći i pali se prva svjetlucava zvijezda, kao svjećica u dubini plavoga prozračno-kristalnog neba. Promiče vrijeme, pali se druga zvjezdica, a
svoju igru, svoju ocajnu igru pretvaranja sa sigurnim proceljem izvana i uplasenim djetetom unutra. Tako pocinje svjetlucava ali prazna parada maski, a moj zivot postaje bojiste. Dokono cavrljam s tobom uctivim tonovima povrsnog razgovora.
jedinstvenom prostoru pod pjesnikovim Lovćenom i još višim Orjenskim gorostasom razuđenosti obale, zalivu u kojem svjetlucava modra pučina provocira istorijsku maštu, skoro na svakom koraku.