udata za vojskovođu Musu, čija oblast beše na gornjem Ibru. Draginja i Musa rodiše sinove Stefana i Lazara Musića. Po smrti svoga muža, Draginja se zamonaši i dobi ime Teodosija . Sa svojim sinovima, ona podiže manastir Presvete Bogorodice kod Brvenika, gde po smrti beše sahranjena ona i njeni sinovi, Stefan i Lazar Musić, koji izginuše na
u roku od 3 - 4 dana da nastavi lečenje za koje je potrebno 150 000 evra Roditelji su nemoćni. Prijatelji, pomozimo (more) Teodosija Eparhija Raško-prizrenska prosleđuje apel Zorana i Stanke Milutinović iz Leposavića za prikupljanje novčane pomoći radi lečenja njihove dvanaestogodišnje
kralja Aleksandra Obrenovića i kraljice Drage, u ovoj kripti se nalaze i posmrtni ostaci još nekih članova porodice Obrenović, pojedinih episkopa i mitropolita Teodosija Mraovića. Pored kripte Obrenovića u crkvi se nalazi sarkofag sa kostima cara Dušana (1308 - 1355), prenetih iz manastira Svetih Arhangela kod Prizrena, kao i
neba pređe u Italiju u neznabožački grad Vruntisiopolj, koji sav pokrsti i u kome sagradi hram Bogomateri. Po mnogom i uspešnom trudu preselio se u večnost u vreme cara Teodosija II, u V veku.
u VII veku. Pošto planeri odbrane grada sa te strane nisu očekivali glavni udar, mnogo veća pažnja je poklonjena projektovanju kopnenog bedema. Dvostruki bedemi Teodosija II sačinjava četiri nivoa odbrane:
roga. Međutim njegova snaga je ležala u debljini i jačini bedema koje otomanska artiljerija tokom dvomesečne opsade nije uspela da probije. Teodosija II su se nalazile dve vrste kapija:
Sv. Arhijerejskog Sabora, koji je juče Episkopa Artemija lišio episkopskog čina, ali i prisebnosti i odlučnosti novoizabranog Episkopa Raško-prizrenskog Teodosija , sveštenstva, monaštva i vernog naroda na terenu Eparhije, izbegnuta je situacija koja je veoma lako mogla da ima dalekosežno negativne posledice za SPC.
sa grupom svojih pobunjenih monaha, bez znanja Sv. Arhijerejskog Sabora (koji je bio u zasedanju), Administratora Eparhije Mitropolita Amfilohija i Episkopa Teodosija nasilno zauzeo manastir Duboki Potok na severu Kosova i onemogućio igumana manastira protosinđela Romila da slobodno obavlja svoje kanonske dužnosti. Iguman
Romila da mu preda ključ od manastirskog hrama, što je o. Romilo odlučno odbio, rekavši da duguje poslušnost samo Mitropolitu Amfilohiju i novoizabranom Episkopu Teodosiju . Ocu Romilu je potom pretilo nekoliko odbeglih monaha-uzurpatora, dok mu je monah Kiprijan Keljević oduzeo dva mobilna telefona, ključ od kelije i ključ od
manastiru da smesta napuste svetinju i omoguće kanonskoj upravi da preuzme manastir. Monahinje su napustile manastir bez otpora, iako su verbalno vređale Episkopa Teodosija . One su se potom kolima otišle do bivšeg Vladike Artemija u obližnji Duboki Potok. Treba napomenuti da je monahinja Sara Mosur, koja predvodi ovu grupu "skitajućih
i nekih medija da je manastir pod opsadom albanske policije "i da su čak angažovani specijalci jedinice Rosa" kao i razne druge neistine. Na molbu Vladike Teodosija lokalni srpski komandir policije B. D. je najpre pokušao u razgovoru sa bivšim Vladikom da ga ubedi da mirno napusti manastir, kako bi se izbegle neprijatnosti, što je
i hrabrosti posebno protosinđela Romila i jeromonaha Fotija, igumana manastira Duboki potok i Devine vode. Novoizabranom Episkopu Raško-prizrenskom Teodosiju posebno je pomogao u zavođenju kanonskog poretka u ovom delu Eparhije namesnik mitrovički protojerej-stavrofor Milija Arsović sa sveštenicima namesništva i
njenih česnih moštiju, projavljenoza vreme IV Vaseljenskog Sabora u Halkidonu. Taj Sabor bi sazvan u vreme cara Markijana i Pulherije 451 god. posle smrti cara Teodosija Mlađeg. Povod za saziv ovoga Sabora dala je jeres Dioskora patrijarha Aleksandrijskog i Evtihija arhimandrita Carigradskog, koji su rasprostirali lažno učenje
k opštenju sa zlovernima. A ono se dogodi na sledeći način. Patrijarh aleksandrijski Dioskor i arhimandrit carigradski Evtihije, još za života pravovernog cara Teodosija Mlađeg [ 2 ] izgradiše bogohulnu jeres protiv Gospoda našeg Isusa Hrista, slivajući dve prirode Njegove, božansku i čovečansku, u jednu prirodu. Svojim zloverjem
uvodi aparatura koja će zameniti gotovinu ", kaže Dugalić. Teodosija Hilandarca, koji potiče iz sedamdesetih godina XIV veka.