Vam ahbab biti od sada i do mezara. I pravicu držati sa Vama i pravo povjerenje, dokle deveram na ovom dunjaluku. Vakufljani koji serbez hode po mojoj baška avliji maloj kao tepsiji kuda ja vladam, mogu šenlučiti i divaniti, gdje god žele
. Vakufljani i Dodiri. I svaki od njih ima po pet priča. A Pavlovićeve priče u ovoj knjizi vezane su, pored ostalog, vakufskom
. Vakufljani . Kada uveče ne mogu da zaspim ili kada putujem noćnim vozom, pa oko mene u kupeu svi zaturenih glava krkljaju, meškolje
u čvršći snop, ili kada se, jednostavno, nevidljivom ogradom misli odvojim od svega što se oko mene zbiva, javljaju se Vakufljani . Defiluju ispred mene, guraju se kako bi zauzeli što istaknutije mjesto i potpunije se prikazali, posrću, padaju u
u kafanu, sjedao za sto u uglu i, uz čašicu koju je sporo praznio, ostajao do kasno. Nikome nije rekao kako se zove, pa mu Vakufljani dadoše ime po nekom Maksi, kojeg su samo najstariji zapamtili, a prezime po vunenoj torbici, izlizanoj od duge
, pa je od tada skoro cijeli dan provodio u zadimljenoj kafani, čekajući da mu neko plati piće i poruči nešto za jelo. Vakufljani ga nikada nisu ostavljali gladnog i žednog, ali su, zauzvrat, tražili da ih ponekad zabavlja i razbije učmalost i
, za kratko vrijeme obavio u Vakufu neki trgovački posao i vraćao se prvim vozom. Gotovo sve šale koje su s Maksom zbijali Vakufljani , odnosile su se na njegovu torbicu. Željeli su tako saznati nešto od zagonetke koja im nije dala mira, potajno se
da mu neko nešta predlaže, ali se složio da ne treba zavirivati u Maksinu torbicu. Složili su se kasnije s tim i odrasli Vakufljani , pa je Makso sahranjen sa svojom torbicom, a niko prethodno nije pogledao šta se u njoj nalazi.
sahranjen sa svojom torbicom, a niko prethodno nije pogledao šta se u njoj nalazi. Vakufljani , pa nestanu, ustupajući mjesto Maksi Torbici, bez straha mu pogledam pravo u oči i bude mi pri tom drago što sam pomogao
da naloži vatru, očisti sokak ispred kafane, obriše stolove ili završi neki drugi sitniji posao. Za nekoliko dana Vakufljani su navikli na Dojčila, susretali su ga na ulici, viđali kako nosi teške sanduke u Grujinu kafanu, a on se svima sklanjao s
je skupljao daske i stubove, nosio komadiće cigle koje je nalazio po sokacima, nabavio stari lim za krov i jednog jutra Vakufljani su vidjeli kako se iz nevješto izgrađene krovinjare izvija stub plavičastog dima, gubeći se u ogoljelim stablima voća
Stanija saopštila da je on umro, ne rekavši nikome kako je to saznala. Vakufljani su sve češće pričali o njegovom zagonetnom dolasku i životu. Mogle su se čuti različite priče, o svakoj se dugo
je Dojčilo imetak ostavio Staniji. Treći su pričali da je pokojnik sve to ostavio crkvi, mada nikada u nju nije zalazio. Vakufljani su brzo zaključili da takva nagađanja nemaju nikakvog osnova, pa su uskoro počeli pričati da se oporuka odnosi na
, u prodavnicu su dolazila samo djeca, kojoj su sve takve priče sasvim strane, a crkva je nedjeljom bila gotovo prazna. Vakufljani su zazirali jedni od drugih, strahujući da neće reći nešto o sebi što bi moglo upućivati na Dojčilovu oporuku.
već duže ne da mira, što ih kopka u podsvijesti, od čega, ni ne znajući zašto, neprekidno strahuju. Vakufljani su se skupili u šumarku iznad varoši, gdje je blistao novi spomenik u šipražju. Na mermernoj ploči, koja se kupala u