brižno čuvao dok ga nije poklonio Pavlu Solariću, jednom od Dositejevih najpoznatijih sledbenika. Za Aleksiju Vezilića , Jovana Rajića i Grigorija Trlajića znao je Vitković: "Često će me vaše pesme u sveto ushićenje ushititi" kazao je na
u Novom Sadu, bonsai izložba u organizaciji Bonsai sekcije Vezilića ¶
bio je klasicizam. On počinje već 80 - tih godina 18. stoleća s didaktičkim i rodoljubivim pesmama Aleksija Vezilića (1753 - 1792), a konačan oblik dobija u prvoj deceniji 19. stoleća u delu Lukijana Mušickog (1777 - 1837), arhimandrita
istraživači (D. Nedeljković) nazivaju "kritičkom etnologijom ". Tim putem su pošli za njime i drugi, kao Jovan Rajić, Vezilić , A. Stojković, Dositej ili J. Muškatirović (u svojoj knjizi Kratkoe razmišljenije o prazdnici, 1786). Tako će poput
običaje. Prosvetiteljstvo u srpskoj sredini donosi ovom interesovanju jednu posebnu crtu. Pisci kao Dositej, Vezilić ili A. Stojković uneli su u svoja dela niz zapisa folklorne građe, ali skoro uvek sa racionalističkim osećanjem da ce
je i drugima. Vezilić (1753 - 1792). On je poput Relkovića i Dositeja u svom delu Kratkoe napisanije o spokojnoj žizni (Beč 1788, Budim 1814)
kako je moglo da dođe do jednog ovakvog nemilog događaja - rekao je jedan od konobara. Vezilić nije želeo da razgovara s novinarima, iako je u trenutku naše posete u restoranu bila sanitarna inspekcija.
, ili antički, kao Kornelije Nepot). Godine 1788. već zaboravljenom generalu piše odu jedan srpski pesnik Aleksije Vezilić . Piščevićev sin Aleksandar, koji je i sam bio oficir i pisao memoare poput oca, seća se kako sedi general i njegovi
bio komadant Užičkog korpusa, a on predsednik opštine Čačak. Vezilića jeste prva zbirka lirike u srpskoj književnosti. Danas se ovi stihove tumače kao vid kritičkog prosvetiteljstva
, u prvom redu rimskih klasika Najdalja tačka je Beč, gde u XVIII stoleću deluju klasicisti prve generacije, Aleksije Vezilić i Trlajić, a najraniji klasicistički centar su Karlovci, sa jakim školskim klasičnim središtem još iz prve polovine
od baroka i upravo safijsku strofu osamdesetih godina XVIII veka uvodi kao osnovni oblik svog pesništva Aleksije Vezilić .
, jedan drugi pesnik onoga vremena smatran je u srpskoj književnosti utemeljiteljem klasicizma. To je bio Aleksije Vezilić (1753 1792) polaznik latinskih škola u Pešti i univerziteta u Beču, prvi pesnik novije srpske književnosti koji je
XVIII veka nosi taj pečat rime, sve do pojave Lukijana Mušickog (ako se izuzmu napori Stojkovića). Pesnici kao Vezilić , Mihailo Vladisavljević, Trlajić, Hranislav, somborski pesnički krug (Jovan Berić, Avram Mrazović, Nalbanović i
pohvalu rimi, koja u trećoj generaciji klasicista ponovo ulazi u pesništvo obnavljajući kult klasicista XVIII veka ( Vezilića posebno), strofika se ne drži striktno antičkih pesničkih formi, i one u časopisima posle 1845. godine više ne
strofa, rimovana safijska strofa (što, s obzirom na to da ovu strofu nije koristio Mušicki, predstavlja vezu sa Vezilićem i XVIII vekom).