se bojem žestokijem, obratiše uz Ivicu Turci, dočeka ih Mileta serdare, pobiše se bojem žestokijem. Što uteče Minji vojevodi , ne uteče Mitru kaluđeru; što uteče Mitru kaluđeru, ne uteče Jakši buljubaši; što uteče Jakši buljubaši, ne uteče
(Pije pivo vojevoda Janko), od kojih je prva možda ona čije junake je znao i pominjao Dositej u to isto vreme govoreći o Vojevodi Janku i Sekuli. Ta pesma iz Ferićeve zbirke ispoveda jednu posebnu etiku, neobičnu i samosvojnu:
svijetlo oružje Pred vojvodom i pred glavarima. Kad to viđe Hote Asan-aga, Divno viđe, da je poginuo; Predade se Petru vojevodi S njegovijem društvom valjanijem, Sve oružje pred njima predaše, A u ropstvu Turci ostadoše. A neka ih, crn im obraz bio
ih za petnaest danah, Dok evo ti mrka Crnogorca, Arambaše Pavlovića Peka I sokola Ramović Novaka, Pa besjedi Petru vojevodi : "Čuj, vojvodo, od sve naše vojske Mi smo juče do Nikšića bili, I veliki šićar uvodili: Šest hiljadah b ' jelijeh ovacah,
Orfana, Što je mlada čula od Turakah. Onda pope na noge skočio, Pa napravi list knjige bijele, A na ruke Boškoviću Ristu, Vojevodi od Bjelopavlićah: "Na znanje ti, srpska vojevodo Sjutra će ni udariti Turci, Nas je malo, a Turakah mnogo, Mogli bismo
mnogo, Mogli bismo ludo izginuti, Nego hitaj, dok ogrije sunce, Da im, brate, budeš u indatu, I dovedi Brđane junake. " Vojevodi , kada knjiga dođe, Taj čas junak pokupio vojsku, Prevede je na most od Sušice. Pokri vojsku u goru zelenu, A on pođe na
k hramu neba svikolici pričestiše svetom krvlju, pa pet hiljad svoje vojske na petoro razd ' jeliše: jednu daše vojevodi Ozrinićah Dragu znatnu da na Turke sa njom udri preko sela Vojinićah; drugu daju bjeličkome Milić Vuku vojevodi da on sa
daše vojevodi Ozrinićah Dragu znatnu da na Turke sa njom udri preko sela Vojinićah; drugu daju bjeličkome Milić Vuku vojevodi da on sa njom vitez udri na okolu turske vojske od Zaljuti sela mala; a hiljadu treću daju hrabru Jovu, riječkome
koji će ga s Mića ugrabiti - utoliko pobjegoše Turci, još ih mlogo poginuti ćaše. vojevodi Radu i junaku Petru Boškoviću; ovako im Turčin nakitio: "Slušajte me, moje vjerne sluge Aj te k meni Spužu krvavome, ne
i dugački čibuk zapalio. Otlen paša knjigu nakitio, a posla je u selo Viniće, u Viniće u Bjelopavliće, a na ruke vojevodi Radu: "Čuješ mene, od Vinićah Rade, da si s prešom mene na Doljane, i dovedi pobratima tvoga sa Slatine Petra Boškovića,
samrt, da uzme gospodin vojevoda Stepan one dve svite u Nikše Tamarića, i što je kuntuš zlatom figuran, da je gospodinu vojevodi Stepanu, i krijegla velja, i pet cat dukat koji su u Lukše Palutinovića, takoj z dobitjem kako gredu.
da je nastala 1497. u okolini Smedereva, potvrđuje postojanje narodnih pesama, a svakako i usmenog predanja, o vojevodi Janku u severnim krajevima, u Podunavlju, u XV veku. Smemo da verujemo, i na osnovu podataka iz Robinje, da pesme nikako
, a on ostane sam na polju, koje strane, ki li puci oprijeće se kraljeviću, ako dobit nosi u ruci, a na vedru čelu sriću? Tko vojevodi i vitezu Kotkoviću da odoli? Radovilskom tko li knezu bojnom slavom ki se oholi? Koji miri da ne padu pan Zbaravški ke
svi smioni, puni gnjeva neizmerna. S golom sabljom u desnici skaču u bijesu nesvijesnomu; psuju, prijete svikolici vojevodi hrabrenomu, vapijući: "Ili brže htjej što hoće vojska ostala, ili ti se splesa i vrže ispod sablje glava pala" Ali se aga