haosa u novijoj srpskoj istoriji. Biseri srpske satire prvi put na jednom mestu pričaju priče koje se ne zaboravljaju
otvoren seoski muzej, sa unutrašnjošću sa početka stoleća. Stanovnici muzej posećuju se puno ljubavi ne zaboravljajući
željnim života. Par čašica alkohola ima tu moć da nas priključi na neki zajednički kolosek, koji česte zaboravljamo
rasparchala. I bash kao i u onoj prichi.. zhivot je voz. Tako nekako, ljudi dolaze, odlaze, prolaze. Zaboravljamo
najboljem redu. Naš generalni problem mislim da nisu naše mane, mislim da je problem bio taj da smo zaboravljali
pamćenje i tradiciju i knjigu. Sva opasnost je u zaboravu, u načinu kako se nešto zaboravlja, šta se zaboravlja
to što nosite nije više moderno. Danas nosite stvari kupljene i pre 15 godina, arčite ih do kraja a zaboravljate
kaže da nikada nije bilo gore. To mi je samo dokaz da se nalazimo u opštoj histeriji gde se loše brzo zaboravlja
doručkovala pre nego što pođe na posao. Iako se u mnogim zemljama širom sveta, na najstariji deo populacije zaboravlja
sve su to dobro poznate činjenice, ali nije na odmet podsetiti ih se baš zato što na njih najčešće zaboravljamo