sa motkama i počeli da mlate najkrvoločnije. Kad se sve završilo ostade samo jedan krivac i vinovnik. Sada cvilimo i zapomažemo . Pokazujemo prstom na druge, na svoje rane i kukamo na nepravdu, ali kasno. O tome je trebalo da mislimo kad smo verovali
i vrlo konkretnih zidova, potpomognut valjda tom odstupnicom, bavi se Našom potrebom da uvek u svemu budemo "naj ", da zapomažemo , da podmećemo, da se kamenom bacamo na sve i svakoga. "Ovo je zemlja gde se u svemu kasni. Samo se umire pre vremena ",
, a ni ona zvezda iz njegovog središta odbija da nam se spusti na rame i postane naša trofejna epoleta. Tada mi počnemo da zapomažemo : izdaja, izdaja... Zašto se identitet u Srbiji tumači tako ekstremno, od navodne lakoće gubljenja eventualnim
u dlaku. Profesore, trebalo bi malo prijeći sa riječi na djela, a ne pokazivati prstom na provaliju, na koju vaki ko ja zapomažemo godinama. Okupite oko sebe i druge umne i patriotki opredeljene ljude, stranke, nevladine organizacije, podjelite
se sekiraš zbog toga? Država je o tome već mislila i nas obične smrtnike tako lepo "ispomagala" da sada svi možemo samo da zapomažemo i najmanje zlo koje može da nam se desi je da nam bakterije i bolesti sada ovako jadnima prekrate muke. Ja sam zaštićen