neće? šumela . Kroz granje se videlo parče tamnog neba, na njemu su treperile zvezde. U čestaru prhnu ptica, razleže se pobedonosni
li su uhvatili i Filipa? Malo ga je pekla savest što ranije nije pomislio na njega... Hvatao ga je dremež, reka je sve tiše šumela . Glasno, ravnomerno disao je u čvrstom snu.
koje je pokrivalo stazu. Činilo mu se da su ga obuhvatile dugačke ruke s tankim, hladnim prstima. Soča je prigušeno šumela , negde na drugoj obali lajao je pas. Dečak se nije obazirao na te glasove. Sa strahom je očekivao da će svakog trenutka
kroz čestar da ga uhvate kao jazavca u jazbini. Napregnuto je slušao, ali nije čuo ništa sumnjivo. Samo je reka šumela , a ptice su pozdravljale novo jutro.
lugarice. Ali izišav na obalu, videh da je reka sva prekrivena gustom koprenom sive magle. Voda je ispod nje ravnodušno šumela , a krik zalutale divlje guske dopirao je negde s druge obale i izgubljeno lebdeo u vlažnoj tišini šume.
verovanjima, rečne obale su predstavljale dva opozitna stanja bivstva, život i smrt, ovaj i onaj svet. Voda je šumela kroz akvadukte, izlazila u mlazovima kroz fontane, krepila žedne putnike namernike na česmama, bila je bistra,
koje je lepršalo oko njega, kako uz strašne psovke snažnim pljuskom prosipa sadržinu nokšira kroz prozor u noć što je šumela kao školjka.
buntovno, sukneno crnilo i jurišalo u pantomimičnim tiradama, u luciferičnim improvizacijama. Ujesen je radnja šumela , isplivavala iz sebe nadošla tamnim asortimanom zimske robe, kao da su čitavi hektari šume krenuli s mesta velikim
napor da se telo kako bilo podigne. Ta prilika je, pored uočljivog napora da samo malo izdigne telo, mumlala, šumela na neki samo njoj svojstven način. Jedan dug, vrlo dug uzdah učini da oni stekoše utisak, da je toj prilici u mraku
dobro čovek koji se nosi takvim mislima. I ja sam ležao pored otvorenog prozora u sobi u kojoj sam se rodio, napolju je šumela Miljacka naizmence sa vetrom rane jeseni u još obilnom lišću.
ne sme prepustiti stihiji šumela , ptice su neumorno cvrkutale, nebo plavilo, sneg se topio pod vrelim avgustovskim suncem, dok je par bezvoljnih
, crnoj bajci slična. šumela kao u košnici. Otkinuo se kamen, kliznuo prema reci, bućnuo. Pred Tičekovim vrtom, tromim pokretom zategnuo je
. Sama ova molitva bila bi slab dokaz postanja uticajem, kada je ne bi pratili i podudarni opisi. U Rejmontovom sećanju šumela je i Prusova šuma:
kontekstu može značiti novi, fluidni uticaj. šumela u noveli Žeromskog. Sa te je strane doleteo i vetar, severni vetar sa oblacima snega iz poljskih ravnica:
muke, da strahujem i da se stidim. šumela je oko uličnih svetiljki, presijavajući se u staklastim prelivima. Kuda sada? Da sam imao neku čarobnu moć