što je gore i nepovoljnije moguće? Možda, naprotiv, nikakve fatalnosti, ni zle ni dobre, uopšte ni nema, a jedino što je izvesno, to je da svet postoji i da mi u njemu živimo. žalobne poruke iz svih vremena. U Znakovima pored puta stoji i ovakva zabeleška Ive Andrića: "Živimo Da, gospodine, ali kako? Kao da smo na velikoj santi leda koja, sivim okeanom pod bezimenim nebom, plovi sve brže u nepoznatom pravcu, i sa svakim
morali odazvati pozivu za rezervu. To da se Hrvati nisu odazivali takvim pozivima govori da je bivša država pucala po etničkim šavovima i da je ratni sukob pred vratima. žalobne , ali i osvetničke govore tadašnjih pobunjeničkih funkcionara, rodbine i prijatelja ubijenih rezervista. Što se dogodilo s Hrastovim koji je na sebe primio izvršenje tog zločina?
ljudi, poznavani samo po imenima, a ne po tjelesnim karakteristikama. Njih više ne polažu drugovi i bližnji pored mjesta gdje se iskuplja narod, kako bi svojom bolešću izazvali ne toliko sažaljenje, koliko odvratnost, uz njihove žalobne pjesme, - ako je kod koga još ostalo glasa. Ali čemu opisivati sva naša zlopaćenja, kada riječ nije za ovo dovoljna? Vasilije je prvi sve ubjeđivao da mi, ljudi, ne preziremo ljude, da besčovječnošću prema paćenicima ne besčastimo Hrista -
kao graditelj zajednice, obnovitelj pokidanih veza već da bude onaj koji u tom teatru ogledala, odbijanja i hvatanja refleksa i sijenki, u turobnoj igri identifikacija i depersonalizacija koju će inscenirati sa protagonistima ove žalobne partije, samo kratko prikupi krhotine jedne razbijene porodične slike. Umjetnik postaje forenzičar koji dijagnostikuje komemorativnu dimenziju postojanja ljudi kojima je, kako kaže sam Pirandelo, oduzeto pravo na život. Njihov