zabilježiti silno čuđenje na to da vrijedni glumci poslije godina akademskih studija glume, apsolviranja smislenih dramaturških poetika i obavljenih vježbi na takvim glumačkim zadacima kao što su Sofoklovi, Shakespeareovi, Krležini, Ibsenovi,

književne vrijednosti pravi je užitak pročitati jedno punokrvno djelo koje se ne skriva iza maske suvremenih dramaturških metoda nego na scenu dovodi konkretne likove sa konkretnim problemima. Iako na prvi pogled jednostavna priča o

Marica preuzima ulogu spasiteljice, tek djelomice iskoristivši višestruko spominjanu svilu, čiji problem je, osim dramaturških nelogičnosti, u činjenici da se ples na njoj ne može savladati tijekom proba za jednu predstavu. Tako su pokreti Darije

i estetike oblikovao uzornom akribijom, zatim hvale vrijednom konciznošću trudeći se da baš svakoj od svojih dramaturških analiza podari cjelovitost kakvu ona u nekim prethodnim analizama nije imala. Na taj način u njegovoj knjizi vrlo

tekst Matka Botića o Festivalu svjetskog kazališta u kojem se za razliku od ostalih pomno bavi analizom redateljskih i dramaturških koncepata, ali mu je uredništvo dalo i više prostora u čemu vjerojatno leže i razlozi drukčijeg pristupa. Trebalo bi

i vjerniju sliku zbilje, te dojam o složenosti sadržaja. Primjerice, mijenja se motrište, ne iz fizičkih, već iz dramaturških razloga kako bi se otkrila neka nova pojedinost koju smo vidjeli u općem planu, a koja je u tom trenutku postala bitna za

, a Milivoj Beader kao Zapovjednikov glas postojao je samo u programu, ne i na sceni, preuzevši nezahvalnu ulogu žrtve dramaturških škara u posljednji čas.

2002. - to onda za mene znači da je biografija tiskana najkasnije 2003. g. a ne da je pisac iz godine 2008. odlučio iz dramaturških razloga prešutjeti smrt tog velikog pape

je na interaktivan i događajan način naglasiti didaktični aspekt bajke. Gledatelju prepoznatljiva bajka, uz pomoć dramaturških umetaka i odvojaka, dobiva sasvim novo ruho i koncept, koji bi zaintrigirao gledatelja i naveo ga na participaciju u

i disfunkcionalnoj mostarskoj obitelji, odnosno porodici, dijelom je autobiografski intonirana. Film ima dramaturških problema, nije dovoljno usredotočen na pojedine motive i brojne likove, ali lako ih kompenzira vrsnom

nasilno povezati raznorodne jednočinke u čvrstu cjelinu; tek su s nekoliko vještih redateljskih rješenja i dramaturških asocijacija ovlaš omekšali rubove među njima. Logičan i precizno osmišljen redoslijed djelova također pridonosi

jako daleko od bilo kakvih kanona, a ponajmanje savršenosti; u Harjačekovoj interpretaciji nema niti onih temeljnih dramaturških niti: problem miraza (dote) kojeg kapural Luka mora osigurati svojoj kćeri Mari da bi se udala za mornara Tikvulina,

pronalaska nekih dubljih motiva i razložnosti, nema tu mjesta niti nekom psihologiziranju, niti propitkivanju dramaturških (ne) logičnosti Stullijeva teksta. Time i sama predstava počinje izgledati više kao mogućnost i / ili

, povremenim zamrznutim slikama, prisjećanjima, usporenim scenama, međutim bolji bi učinak dalo čišćenje radnje od dramaturških suvišaka. Ovako se čini da predstava ponekad od reality emisija preuzima dramaturgiju površnosti uronjene u privid

ostatka predstave. Usprkos navedenim manjkavostima, kojima bi se mogao pridodati i nedostatak redateljsko dramaturških škara za odstranjivanje barem desetak minuta suvišnih prizora, Slavuj je predstava koja svježinom redateljske