analitičke mišiće propustio samo jednog autora i samo jedan film. Kako je riječ o Michaelu Hanekeu i filmu Skriveno, to uopće ne čudi. U zanimljivu ogledu saznajemo koje je metode i nekonvencionalne trikove primijenio Haneke za gradnju gledateljeve podvojenosti između znatiželje i neugode. Središnje mjesto na polici ogleda zauzeo je ipak Dejan D. Marković svojim na trenutke kaotičnim, ali u konačnici ipak informativnim uvidom u razvoj američkog nezavisnoga filma. Tko su pravi

čvrsto povezani s drugim procesima izazivanja osjećaja, možemo vidjeti zašto je tipično da se glazba i drugi stilistički elementi upotrebljavaju u scenama empatije Kao što sam već pokazao, prikazano lice igra važnu ulogu u izazivanju gledateljeve empatije za filmske likove. Zaraza osjećajima nenamjerna je pojava. Ipak, empatija sama nije nenamjerna ili barem ne u potpunosti. Oponašanje lica i zaraza osjećajima jednostavno su dijelovi složenijeg procesa. Ukoliko prihvatimo

prostor, teoretičari obično skliznu na stare mimetičke pretpostavke. Diskurs postaje niz vizura čiji je izvor u gledateljevu položaju Baš kao što naracija ne ovisi samo o kameri, tako se i filmski prostor ne sastoji samo od učinaka gledateljeve pozicije. Umjesto da gledatelja shvaćamo kao vrhunac doslovne i metaforične piramide vida, strukturiranje prostora možemo sagledati i dinamički. Sižejna prezentacija informacija može se olakšati ili zakočiti načinom na koji

in 2007 gledateljeve pažnje naglašavanjem dijelova slike pomažu ispričati složenu priču uz odličan humor. Ovaj nas je film nasmijao najviše. Svidjela nam se osvježavajuća naivnost likova i scenografije te nepredvidivost radnje. Posve originalan

se pozornicom poput lopti, golmani kližu kao pomicani božjom rukom. Ona feminizira nogomet, plesače odijeva u posebno dekoltirane trikoe, igrajući na kartu brazilske seksepilnosti. Koreografija na spektakularan način varira gledateljeve navijačke navike i rituale, dijagrame igračke dinamike kretanja, prije svega one koje poznajemo iz nogometa. Presjecište plesa i nogometa koreografkinja nalazi u smjesi adrenalina i nadahnuća. Izvođačima predstave Maracanã

razonoda za ( gotovo ) sve uzraste Okej, definitivno ne za SVE uzraste, ali bio je zabavan film za pogledat i zaboravit E kad bi se barem nastavak mogao odmah zaboravit Ali mentalna slika malog robota koji se trlja o nogu Megan Fox ne ode iz gledateljeve svijesti tako brzo, ma koliko god se on trudio. Kad pogledate film i shvatite da ste pola vremena proveli udarajući se dlanom po licu, dobijete jasnu sliku o svemu onome što trenutno nije u redu sa Hollywoodom. Da dragi moji Michael Bay nas je

vrlo dobar film dozivjeti losijim nego sto je ako zapravno ocekujes ne znam kakvo remek-djelo Genijalnost "Mementa" je naravno u naccinu kako je pricca ispriccana ali zasto je to tako? Po meni, radi se o izuzetnoj manipulaciji vremena i gledateljeve anticipacije i percepcije. Scene su uglavnom kratke i prvi put kad sam gledao film osjecao sam se kao da zaranjam pod povrsinu vode i u trenutku kad mi ponestaje zraka ( a zapravo anticipiram gubljenje niti ) scena prestaje i ja kao da se

Đaković ), Feru ( Jasmin Mekić ), Pepeljugu ( Jelena Lopatić ), Ženu, medicinsku sestru, generalicu ( Andreja Blagojević ). Njihova je igra usmjerena prvenstveno stvaranju scenskoga prizora koji lebdi između tri vremenska trenutka gledateljeve moći recepcije. Naime, rad psihe polazi od trenutnoga dojma odnosno trenutne datosti, sadašnjosti što je spremna pobuditi pojedinčevu želju. Stoga se, odrednica nesnošljive sadašnjosti, a koja se svakako može tumačiti i

kao igru, veæ - nošeni ni na èemu osnovanom ambicijom da æe baš oni veæ sutra postati tv zvijezde - priliku da svoj zamijene poslom Renea Bitorajca ili Mirka Fodora. I zato se natjecanje pretvara u tragikomediju od koje jedino stradaju gledateljeve uši. Naime, èim se doèepaju mikrofona, svi se nesuðeni nogometni komentatori poèinju derati kao da Danijela Trboviæ Vlajki i Barbara Kolar s njih skidaju kožu mesarskim nožem .

, pa se faktura slike umekšava, smanjuju se kontrast i oštrina, nastoje se desaturirati boje i slično. Snimatelji kao da prosvjeduju, kvare sliku. Pritom se često zaboravlja da slikovna izražajna sredstva itekako snažno djeluju na gledateljeve emocije. Prisjetimo se filmova Putovanje ( 1974 ) Vittorija de Sice i snimatelja Ennija Guarnierija, zatim Nashville ( R. Altman, 1975 ) snimatelja Paula Lohmanna, u kojem je slika posve pomaknuta od reprodukcije boje, svjetla ,

. Istodobno, u suprotnom smjeru, čini se da ti fenomeni dospijevaju i do nas, do sve većeg broja naših osjetila. Pseudo-izvjesnost tih iluzija stvorena je kulturalnim tehnikama uranjanja Grau misli na sve očitiji trend prema fuziji gledateljeve percepcije s medijem slike koji smjera obuhvaćanju svih ljudskih osjetila. Digitalne slike zamućuju razlike između dosad odvojenih žanrova. Upotrebom genetskih algoritama, slikovni prostor može se činiti da je biološki napućen i da

to više izmjena ispupčenja i udubljenja, nego fino, sjetno istraživanje u kojima se ne zaobilazi ni jedna ženska komponenta prepoznatljive grudi, naglašeni bokovi, blage crte lica. I upravo hrapavost brončane površine žudi za dodirom gledateljeve ruke, tim jasnim znakom prepoznavanja i komunikacije. Odabrala sam za primjere upravo dvije ženske figure iz dva različita razdoblja Giacomettijeva bavljenja istom temom ženom. No, njegov odlazak u novo poimanje kiparskog

je vrlo klasične tematike, a kazuje priču o tri žene iz istočne Europe su napustile svoje domove u potrazi za boljim životom, da bi onda slijedom raznoraznih okolnosti završile o lancu prostitucije. Izuzetno angažirana tema koja igra na gledateljeve emocije i empatiju a nerijetko svojom nametljivošću i / ili preuzetnošću proizvede kontraučinak. Mez je, izgleda, potpuno svjestan brojnih sličnih primjera, te se stoga odlučio na potpuno drukčiji problematici koju obrađuje. Likove

metodologijama linearnost stoji kao potencijalan od mogućih načina. Zašto me zanima linearnost vs. umreženosti? Zato što za potencijalno razumijevanje predlažu različite standarde i shodno tome, traže različite načine shvaćanja gledateljeve artikulacije pojma pažnje i načina na koji svjesno pristupa akciji obrade informacija. ( Dok je u linearnom okruženju jednostavno pratiti kako se ideja razvija tijekom određenog vremenskog razdoblja; u mreži je bitna informacija na

djela razotkrivaju ljudske strasti i poroke vremena te nas uvjeravaju kako je mržnja zlokobna i tragična te donosi nepotrebnu dramu u život. Temeljna uloga literarnih, kazališnih i filmskih tragedija i drama je produbiti čitateljeve / gledateljeve moralne svjetonazore i u njemu potaknuti osjećajnost te na taj način pročistiti njegovu dušu. Kod Homera i Eshila čitamo o mržnji Ahileja i Agamemnona, koja je dovela do Trojanskog rata. Agamemnonu je glave došla mržnja supruge