trebalo prilagoditi ponašanju starca. Batinić je i tu promjenu izvrsno donio. Njegov je glas zazvučao svom svojom puninom i bogatstvom, njegova je rečenica bila inteligentna i razumljiva, gluma sugestivna i primjerena. Ukratko , Gurnemanz kakvoga se već na prvom nastupu može poželjeti. A kako li će se tek razviti kad ga bude pjevao nekoliko puta A to je učinila Dubravka Šeparović Mušović pa je njezina Kundry bila još bolja, još reljefnija, još raznolikija u mijenama tog

der reine Thor "mora odmah uzbuditi osjećaj blagovijesti o budućem svojem djelu spasenja. Klingsor ( g. Gormanov ) bio je vrlo u stilu, a Amfortas ( g. Primožić ) u dramatičnosti posljednje scene. Potpuno stilski provedenu figuru donio je Gurnemanz ( gosp. Flögl ), te ih valja s hvalom istaknuti. Neke manje uloge ispadale su iz okvira i tu će trebati retuširanja, kao i u zboru dopunjaka, koji nije imao ni pravog zvuka ni jasne arhitektonike. Muški zbor bit će možda kod reprize sigurniji i

. Batinić je u punom sjaju zasjao u svojemu dosad zacijelo najvećem i najtežem pjevačko-scenskom podvigu u karijeri. To nije bio samo Batinić krasna glasa nego Batinić umjetnik koji se pokazao dostojnim tumačem te složene uloge . Gurnemanz ima pjevački možda najljepše dijelove u operi, fraze u zaobljenom luku, i to našem prvaku vjerojatno nije bila najteža zadaća, težina je prvenstveno u samoj duljini uloge. Rekla bih da je puno teže bilo ovladati njemačkim jezikom i

, Rudolfa Bukšeka, novi su bili veličanstvena Kundry, jedna od najvećih umjetnica operne scene koju smo ikada imali, Ančica Mitrović, i u ulozi Titurela poljski bas, dugogodišnji član zagrebačke Opere Aleksandar Griff. Križaj kao Gurnemanz i Griff kao Titurel ostali su do posljednje, 47. izvedbe djela, 25. travnja 1943. nenadmašni interpreti svojih uloga. Norveški tenor, član Bečke državne opere, Gunar Graarud bio je Parsifal 1933. U izvedbama 1934, opet pod

. Tamara Franetović Felbinger korektno je otpjevala i odigrala Jenůfu, Roman Sadnik i Albert Bonnema, solidno su donijela Lacu i Števu, ali nisu bili uvjerljivi mladi seoski momci ... pročitajte cijeli tekst ... U golemoj ulozi Gurnemanza u punom je sjaju zasjao Luciano Batinić u svojemu dosad zacijelo najvećem i najtežem pjevačko-scenskom podvigu u karijeri. To nije bio samo Batinić krasna glasa nego Batinić umjetnik koji se pokazao dostojnim tumačem te složene uloge .

koja je kod alegorijskih čitanja uvijek prisutna, ali je začudo izrazito dobro funkcionirao, u čemu zacijelo ima svoj udio to da je oslonac našla u režijski dorađenim glumačkim prinosima. Zato je bilo uvjerljivo da je u svijetu predstave Gurnemanz jedan od najistaknutijih kardinala u Rimskoj kuriji, a Amfortas papa na zalasku: njegova agresivnost prema podređenima, ali i nepatvorena patnja s kojom pripovijeda o dakako metaforičkoj rani mogla su nagnati gledatelja na

se itekako osjeća, ponajprije u njihovu sugestivnom nastupu. Oni stoje iza svojih likova pa ih mogu prenijeti i slušateljima odnosno gledateljima. U solističkoj postavi bila su dva nova imena, naš prvak Luciano Batinić u golemoj ulozi Gurnemanza i bugarski dramski bariton Anton Keremidtchiev u ulozi Klingsora. Keremidtchiev je pokazao glasovnu moć i svježinu, dok je glumački još ponešto nedorečen. Batinić je u punom sjaju zasjao u svojemu dosad zacijelo najvećem i najtežem

festivala. U Parsifalu naslovni je junak u tumačenju Poula Elminga neuglednim kostimom i izgledom bio u funkciji koncepcije da je ideja spasenja važnija od njezina prnositelja. Dojmljive nastupe ostvarili su Matthias Hölle kao Gurnemanz i Hartmut Welker kao Klingsor. Wolfgang Wagner kao da uopće nije dvojio kako bi prikazao Kundry. Ona je stvarna posrnula žena koja svoju preobrazbu u drugom činu ispunjava kao nametnutu obvezu, dok je u dubini bića stvorenje koje vrluda i

i ostvaruju politi č ke promjene: ne reformom i napretkom, nego regresijom i restauracijom. Stanje, naime, narušeno za vladavine grešnoga Amfortasa Parsifal ispravlja restaurativnim č inom, ponovnom uspostavom odnosa o kojima smo od Gurnemanza doznali da su postojali ve ć u doba Titurelova kraljevanja. Naprotiv, alegorizam se u Parsifalu vezuje uz protivni č ki tabor, ponajviše uz epicentar zla, koji se poklapa s Klingsorovom kulom. Ona je pak prozirna alegorija, a usput i

nego li tip, više misao nego li biće strasti. Zavodjenje puti tu je izmiješano u elementima magije, i u muzičkom pogledu, rekli bismo, daleko zaostaje za onom veličajnošću, koju je Wagner znao osjetiti u koralu i koju je donio u dvije figure Gurnemanza i Parsifala. Možda će radi ove unutrašnje neujednačenosti problem prikazivanja Kundryje zato i ostati uvijek više kazališni ona i Klingsor su ipak više rekviziti izvrsnog inscenatora Wagnera, dok su naročito scene obreda onaj dio

prirodnom razvoju. Njegov reiner Tor ( nevin lud ) zadržava čistoću, predaje se zanosu ali stječe odlučnost da provede u djelo svoje poslanje. Jasna dikcija i posvemašnje shvaćanje teksta koje resi sve sudjelujuće posebno su važni u liku Gurnemanza , u vrlo dugom prizoru u prvome činu, u kojemu Manfred Hemm dominira mirnoćom u kojoj ima suzdržane snage i djelotvornosti. Herojski bariton Thomasa Gazhelija Amfortasu daje kršćansku postojanost, a herojski bariton Michaela Kupfera

međutim ima gledalište s ugodnim stolcima i dobrim pogledom na pozornicu iz najrazličitijih kutova, te kvalitetnu akustiku u kojoj svirka orkestra te glasovi pojedinih solista, pogotovo voluminozni, a ugodni bas Guida Jentjensa ( Gurnemanz ) odzvanjaju u punini. Kompetentno dirigentsko vodstvo Uwea Sandnera očito ima jasno zacrtane interpretacijske smjernice, no nećemo moći izbjeći prve nepovoljne dojmove. Odabir polaganijeg tempa u glasovitome preludiju orkestar

u Karlovym Varyma te Orlanda u Dubrovniku, oslobodila se svih dvojbi i u potpunosti se posvetila muzici. Kad mi je redatelj objasnio da Kundry neprestano bdije između dva svijeta - onog čarobnjaka Klingsora i starog viteza Grala Gurnemanza , odmah sam shvatila što želi, jer sam i sama stajala između arhitekture i muzike, te bila puna dvojbi, ispričala je Dubravka Šeparović-Mušović. Kad izgradite zgradu, ona će stajati stoljećima, no u pjevanje morate godinama stalno

. Ruski tenor međunarodnog ugleda, budući protagonist 1927. pariške praizvedbe Oedipusa rexa Igora Stravinskog i čest gost zagrebačke Opere, Stefan Belina Skupiewski preuzeo je naslovnu ulogu. Josip Križaj je od Titurela prešao na Gurnemanza i postao vrhunski kao iz kamena isklesan, klasično suveren tumač toga lika, a Varaždinka Gabrijela Horvatova, tada već prvakinja praškog Národnog divadla pjevala je Kundry. Godine 1928. dvjema je izvedbama dirigirao Oskar Jozefović .

u jednom od najvećih izazova njegova pjevačkoga faha, ulozi Borisa Godunova, kumovao angažman njemačkoga redatelja Kurta Josefa Schildknechta u zagrebačkom HNK-u. U zagrebačkom Parsifalu su se u Schildknechtovoj režiji u ulozi Gurnemanza izmjenjivali Manfred Hemm i Batinić, a u postavi Borisa Godunova u Pfalztheater Kaiserslautern dvojica basova različitih generacija ponovno su nastupila pod Schildknechtovom redateljskom palicom, Hemm u ulozi Pimena, a Batinić u