dvorca. Naslonila se na prozor i uperila pogled prema taboru. Uživala je u pjesmi, a pogled nije odvajala s vatre. Znala je što se zbiva u taboru i poželjela je biti tamo. Srce joj je zaigralo jer je znala da je uz vatru sa svojim ocem sjedio Ivmir . Svaka pomisao na toga momka u njoj je budila neki neobičan, dosad nepoznat osjećaj. Kako bi bila sretna da je Svojmir pristao biti gost pod njenim krovom. Tada bi zasigurno njegov sin bio uz njega. Znala je da je to teško postići jer je

povješanu zajedno sa dojkama svojih majki. Već tada su zapovjednici zajedno sa svojim knezovima znali da neće dugo trpjeti tiraniju Avara. Bolje umrijeti boreći se nego svakodnevno gledati ovakva zvjerstva Konačno je došlo vrijeme da Ivmir ispriča ocu i stricu događaje u njihovom selu. Uz logorsku vatru sjedili su hrvatski muževi i pekli divljač. Ivmir je zauzeo mjesto između oca i strica netremice gledajući u vatrene jezičke. Otac ga pogleda i postavi pitanje koje je već

kosa zlatne boje spletena u dvije velike pletenice. Pletenice su bile u skladu sa vezom na haljini, privjeskom i trakom oko struka, a padale su preko prsa sve do visine pupka. Bila je to Cvieta koja je izrasla u prekrasnu djevojku Napokon se Ivmir izvuče iz zagrljaja svoga prijatelja i pogleda u smjeru prelijepog stvorenja. Zar je to ona djevojčica koju je prije svega tri mjeseca ostavio na raskriľju čađavu, neurednu poderanih haljina? Zar je to djevojčica s kojom se cijelo

izbjeglicama iz drugih plemena. Najveći broj izbjeglica kretao se prema Bijelom gradu kneza Klukasa. Iz svakog plemena se uskoro odvoji po jedan konjanik s namjerom da svojim suplemenicima, knezovima i ratnicima odnesu bolne vijesti . Ivmir je također krenuo svome ocu priopćiti tužnu vijest o smrti majke i nerođenog čeda, njegova brata. Konjanici iz svih sedam plemena sastali su se na Dunavu i zajedno pošli prema bojišnici. Na putu su sretali mnoge izbjeglice, obješene ,

na okupu su bili svi knezovi i svi zapovjednici. Upravo su vijećali o napuštanju opsade jer im vojska nemilice uzaludno gine. Avarski gospodari gurali su ih u prve redove, a one koji nisu htjeli u sigurnu smrt nemilosrdno su ubijali. Kada je Ivmir sa glasnicima ušao u šator nastao je tajac. Glasnik iz plemena kneza Klukasa po imenu Mislav priopćio je knezovima tužne vijesti. Kap je prelila čašu i odluka je tada jednoglasno donesena te su zapovjednici po naredbi knezova krenuli

s kojom je proveo cijelo svoje djetinjstvo. Nije mogao svrnuti pogleda s nje. Između pletenica, na prekrasnim djevojačkim grudima ugleda sjajni predmet i prisjeti se svoje majke. Skinuo ga je sa njenog vrata nakon mučkog ubojstva . Ivmir je na rastanku čađavoj djevojčici u poderanoj haljini stavio taj privjesak oko vrata neka je sjeća na njega. Od tada ga nije skidala čak ni prilikom kupanja Djevojka na zemlju ispusti vrč i cvijeće, dotrči do mladića, zagrli ga, a velike

. Vjeruješ li da zaslužuješ ljubav i spremna si sačekati pravog, sigurno ćeš ga naći. Naravno neće ti pokucati na vrata ( makar ni to nije isključeno ), već izađi, uživaj u životu, zabavljaj se, ali ne odustaj. Možeš imati sve što poželiš Ivmir nije ni sjahao nego je s konja skočio ravno pred prijatelja. Gorostas se okrene i ugledavši ga ostane skamenjen. Ivmire - poviknu i čvrsto ga zagrli. Stisak je bio toliko čvrst da je Ivmir zastenjao od te silne dobrodošlice. Ne volim kada me

pokazivali smjer prema sredini tabora. Sa veseljem i osmijehom popraćen je svaki spomen imena Grubonja. Usred tabora uzdizao se veliki šator. Putnik namjernik bi pomislio da je to šator nekog kralja, kneza ili velikog vojskovođe. Tada Ivmir podbode konja jer je ispred šatora ugledao široka leđa svoga rođaka i prijatelja. Srce mu još brže zakuca kada ugleda prelijepo lice mlade djevojke

trpjeti tiraniju Avara. Bolje umrijeti boreći se nego svakodnevno gledati ovakva zvjerstva Konačno je došlo vrijeme da Ivmir ispriča ocu i stricu događaje u njihovom selu. Uz logorsku vatru sjedili su hrvatski muževi i pekli divljač . Ivmir je zauzeo mjesto između oca i strica netremice gledajući u vatrene jezičke. Otac ga pogleda i postavi pitanje koje je već odavno očekivao. Je li majka dobro Nije odmah odgovorio. Samo je gledao u vatru i nije mogao početi govoriti. Ubili su

koji je među prvima povukao svoje čete ne želeći da mu najbolji vojnici izginu kao avarski sluge. Raspitivao se za svoje pleme tamo negdje u području koje se zove Bojki. Pošto ništa nije mogao saznati žurno je krenuo dalje sa lošim slutnjama Ivmir je nakon napornog jahanja zajedno sa ostalim glasnicima stigao u tabor hrvatske vojske. U velikom zapovjednom šatoru na okupu su bili svi knezovi i svi zapovjednici. Upravo su vijećali o napuštanju opsade jer im vojska nemilice uzaludno

po okolnim brežuljcima i šumarcima tražiti odbjeglu stoku, a mlada djevojka je po spaljenom selu tražila oruđe, oružje i posuđe te donosila na hrpu pred kola kojima su iz šume nedugo prije dovezli trupce. Uskoro se iz šumarka pojaviše Ivmir i Grubonja na prekrasnim konjima, a ispred sebe su gonili nekoliko volova, bikova, krava, koza i svinja. Sjahali su, prišli kolima i na zemlju istresli trupce nedavno pripremljene u šumi. Dali su se zatim na posao i napravili kavez za

dovoljno mu je dati dva - tri puta mjesečno i to male količine Štiglići su vrlo popularne ptice za parenje s kanarincima, jer je parenje vrlo lako, a tada se dobivaju krupni dugovječni pjevači lijepih boja nazvani bastardi Ivmir ostvario svoje snove. Evo, danas tu ispred šatora na travi je sjedio sa svojim ocem i sa svojim stricem. Često bi se dizao ne bi li učvrstio neki klin, pritegnuo konop, ali najviše vremena je posvećivao oružju. S lakoćom i velikim elanom

oružjem svojih očeva krenuli ispred kola. Dok im se ne bi približili na nekoliko metara ne bi ni shvatili da su to mladi momci koji su silom prilika postali odrasli ljudi. Dok se Grubonja onako stasit i jak nervozno vrpoljio u sedlu dotle je Ivmir smrtno ozbiljnog lica, ne trepnuvši kapcima gledao prema Karpatima kao da je htio pogledom poručiti Avarima da im ovakvo nedjelo nikada neće oprostiti. Podboli su konje i mala karavana je krenula prema svome cilju, a to je dvorac kneginje

više nije postojalo. Srdačno su se pozdravili sa knezovima i zapovjednicima ostalih plemena osjećajući da neće proći dugo vremena kada će se ponovo okupiti u novoj borbi. Kneginja Tuga je nježno zagrlila svoga vršnjaka i prijatelja Ivmira , a drugu ruku stavila na rame njegova oca Svojmira. Žalim punim srcem. Budite gosti u mome domu, a uskoro ću trebati junačkog zapovjednika i dobrog ratnika, - rekla je pogledavši Ivmira

se, ali ne odustaj. Možeš imati sve što poželiš Ivmir zastenjao od te silne dobrodošlice. Ne volim kada me tako srčano dočekuješ, - nasmije se mladić tapšajući ogromnog vršnjaka po širokim leđima. Znaš tvoj doček jako boli. Umjesto odgovara na ustima mladića pojavi se široki osmijeh, a od