, a onaj im je peti morao pripovijedati o svojim starim znancima. Najviše je i najčešće spominjao nekoga svoga susjeda Batorića i stari mu dom Brezovicu. Novovjeka četvorica slušala ga rado, te im je morao jednako pripovijedati. Najposlije

svoje bilješke i uspomene što sam ih - ne od obijesti nego od nutarnje potrebe - napisao o svom starom prijatelju Batoriću , o njegovoj Brezovici i o našem drugovanju. Tek je nešto - ta tko bi sve Može biti te ćete iza toga koje u čemu suditi

, nesigurno, nejasno, dapače i tjeskobno, ali i neiskazano ugodno. Toj je staroj kući bio gospodar starac Kornel Batorić , umirovljeni veliki župan... čke županije, muž preko sedamdeset godina, ali čvrste vanjštine i malone lijep starina

svojoj otajstvenoj gluhoći i dalekoj samoći. Gledajući kroz prozor svoga doma u divni taj kraj, osjetim želju da vidim Batorića i njegovu Brezovicu. Kad sam došao onamo i preko uska hodnika i klimavih stuba stupio u blagovaonicu ili, kako mi

i klimavih stuba stupio u blagovaonicu ili, kako mi Zagorci volimo kazati "u palaču ", nađem ondje čitavo društvo. U Batorića se sastali po običaju opet susjedi i prijatelji. Bio tu domaći župnik Janko Ercigonja, ujedno vicearciđakon ili, kako

vina štono tako lako pretvara žalost u radost. I bijahu veseli. U prvi me čas ne prepoznaše. No brzo se dosjeti starac Batorić te skočiv kao mladić zaori: "Per amorem Dei, jesi li ti to - Re vera, gle, gle ti njega, kak je zrasel Živio, to je lepo da

zaori: "Per amorem Dei, jesi li ti to - Re vera, gle, gle ti njega, kak je zrasel Živio, to je lepo da nisi pozabil na me" I Batorić me ogrli, a u starim upalim mu očima sinuše dvije suze radosnice. Zabava ne bude prekinuta. Ubrzo im ispripovijedam

misliti da je učas bilo mnogo buke i vike, i one dobroćudne pravde, koje uvijek ima u takovim prilikama u naših ljudi. Batorić , koji bi za sličnih prigoda redovno s dnevne politike prešao na hvalu starih dana a odatle na djedove svoje, i sada

imenovali su deda pro consiliario regio et supremo comite. Ecce - to je bila konštitucija, to su bili ljudi; a danas? I Batorić ne dovrši, zapeo je okom o portret djeda Mateja koji je još na slici pokazivao stroge crte na široku licu, sa zavinutim

ponosnim nosom iznad uzvinutih kratkih brčića, kakove su naši ljudi nosili u jozefinsko doba u znak patriotizma. Batorić ga gledaše s najvećim zanosom, i dok je govorio, malene se njegove očice sjajem svojim povećavale, njegov se sitni, od

svi tiho slušali. Čim se je ponešto umirio, segne za lulom, pa i mi zapušismo. Ja - na nesreću - zapalih modernu upmanku, a Batorić od svoga domaćega duhana što ga je nekoć prije "anno 48" sadio na domaćoj svojoj zemlji, te ga na neizrečenu radost svoju

sukljao iz Batorićeve mađarske, srebrom okovane lule, napopunivši oštrim vonjem sve drevne sobe. Već smo znali da Batorić iza prvih dimova ne voli govoriti, pa smo stoga sjedili šuteći. Tek pošto se već četvrti put izgubio u neprozirnom (i

" - monopol i sadašnje cigare. "Pa kad pomislim kakve smo dobre cigare imali prije, znaš, illustrissime" - okrene se k Batoriću - "per exemplum one kaj ih je priređival viceban Adam Rauch vu Lužnici; da, da - kad se toga setiš, još ti se sada vu nosu

časni rod u obiteljskoj kronici Brezovice - recte u registrima i koledarskim bilješkama dvorskoga. - Ti misliš - počne Batorić latinski - jer si je dobio iz Hamburga, da je ta tvoja cigara epigonka one prve biljke kojom su Indijanci prvi put

18.. pušim Moj mladi amice, ti ćeš se možda smijati, ali vjeruj mi, nije to smiješno Ja se nisam smijao, niti mi se Batorić u taj čas pod drevnim tim krovom pričinio smiješnim. U taj tren kao da sam osjetio nježnost niti štono spaja kroz vjekove