: nema kategoričnih analiza u stvari koja je jednoznačna, nema podrugljivog Tomićevog ismijavanja, nema otrovnog Jergovićevog cinizma, nema hladnokrvne Lovrićkine presude. Niti na ministrovu uvredu elementarnoj pameti, niti na premijerov

rezervate Jergovićev roman, zahvaljujući čitateljskoj publici koju su ti autori stvorili, jednako koliko i njihovoj neprestanoj

zbližili. Neven: Preko gay.hr foruma, gdje sam zalutao kad sam tražio nešto o Isidori Bjelici pa mi je Google izbacio Jergovićev intervju na toj stranici. A forum mi se učinio iznimno zabavnim pa sam ostao tamo hengati. Hana: Tehnički na gay.hr-u,

klonula glava na šank. Zamro je i taj jedini svjedok vremena koje se sve više udaljava i od kojeg će na kraju ostati samo Jergovićev potpis flomasterom iz 1999. iznad zahodske školjke u Limbu.

najčešće prva asocijacija, te zbog činjenice da u tim krajevima žive nekoliko stoljeća. Stoga sam ostao zaprepašten Jergovićevim pitanjem, od kuda mi uopće ideja da pjesmu napišem na romskom jeziku, kao da sam ju napisao na finskom, ili njezino

pjesme, polke i čardaši "u kojoj je od ukupno dvjestotinjak pjesama, preko šezdeset njegovih autorskih djela. Jergovićevu osobnu stavu oko Roma očito nešto "smrdi ", Gaga potkrepljuje primjerom njegove pjesme s ranijeg festivala pod

, ukratko postane glavnom temom javnih i privatnih rasprava. Ok, s time smo već navikli živjeti, jer recepcija Jergovićevih knjiga uvijek izlazi iz isključivo literarnog okvira, pa se povodom njih obračunava s njegovim tekstovima,

o knjizi treba biti isključivo kritika o knjizi, a i sama sam dovedena u situaciju da povodom jedne odlične knjige, Jergovićevog " Oca "naime, pišem upravo ovakav uvod. A pišem ga prije svega zbog recepcije koju je ta knjiga doživjela negdje od

, čak do te mjere da je postojala potreba za upozorenjem - ne kupujte knjigu od nelegalnih distributera Uglavnom, Jergovićev " Otac "doživio je" šušur "kakav je poprilično kontraindiciran za jednu ozbiljnu i vrlo privatnu knjigu, koja uz to još

ozbiljnu i vrlo privatnu knjigu, koja uz to još i nije roman, čak uopće nije fiction. Jergovićeva knjiga u kojoj se, u tragovima, pojavljuju motivi koji su se useljavali u njegovu dosadašnju prozu (prije svega "Mamu

sin "ili ona kako je očeva predanost medicini neka vrsta kompenzacija za grijehe koje je počinio prema sinu, u ovoj Jergovićevoj prozi ne zvuči nimalo "jeftino ", dapače frapantna je snaga s kojom se pripovjedač suočava s vlastitim obiteljskim

" primjenjuju na pročitane "Dvore od oraha" ili "Rutu Tannenbaum ". Jergovićevih knjiga, premda ona uopće nije usporediva sa svime što je do sada napisao. Vrlo hrabra i glasna, a s druge strane vrlo

. Vrlo hrabra i glasna, a s druge strane vrlo intimna i tankoćutna, ona se doista može čitati i kao uvod u razumijevanje Jergovićeve književnosti i kao hrabra razotkrivačka gesta samoga autora, ali se prije svega, i to joj je najveća vrlina, čita se i

nisu aktivni navijači nogometne reprezentacije, ne gledaju HTV, nikada u ruke ne uzimaju Večernji list Jergovićevu kolumnu u papirnatom Jutarnjem i u njoj se Večernji list ne spominje. Pravilo je da ne objavljujemo reagiranja na

otprilike objasnila čitateljici zašto ne objavljujemo njezino reagiranje. Jergovićeve kolumne dva dana nakon objave na portalu Jutarnjeg više nije bilo, ali našli smo je na njegovoj web stranici i na