rečeno možemo ih podijeliti na dva tipa prakse: Yakasoku i Jiyu kumite. Yakasoku kumite je onaj u kojem su koraci i tehnike i
su koraci i tehnike i napada i obrane već predefinirani. Jiyu varijante nemaju ovaj činioc pred definicije. Yaksoku
škole tradicionalnog karatea u kojima se ne prakticiraju Jiyu oblici. Mnoge škole tradicionalnog karatea su pak s druge
tradicionalnog karatea su pak s druge strane prihvatile Jiyu Kumite, pa tako i u Mushindo Ryu školi, na koju je naslonjena
je naslonjena i naša praksa. Stoga i uChushiunkan-u radimo Jiyu Kumite, no on po mnogo čemu ne odgovara uvriježenom načinu
klubova, a posebice onih sportski orijentiranih. Naš Jiyu Kumite nije sparing, već iskaz svog borilačkog znanja
zna primjeniti i u slobodnoj formi borbe. S druge strane Jiyu varijante se moraju raditi uz prisutnost snažnog
na prijetnju određenim tipom nasilja, a u u mnogo čemu Jiyu Kumite je nadogradnja Yakasoku principa. Na Okinawi je
ili smrću. A Kakedameshi je ustvari bio ništa drugo doli Jiyu Kumite, i to bez ikakvih ristrikcija. On nije bio
, već sukobljavanje barem načelno podjednakih učesnika. Jiyu Kumite je, u tradicionalnom smislu, jedan od mostova
onemogućava njegovu praksu u Dojo-u, stoga vježbamo Jiyu oblike, ne da bi ozlijedili protivnika ili ga pobijedili,
na vrlo intenzivan način i provjerili svoje Kempo znanje. Jiyu Kumite izuzetno potencira iskušavanje naše tjelesne (
paradoks, a to je da nečija borilačka sposobnost u okviru Jiyu Kumitea nije nikako nužna oznaka majstorstva u Kempo
nije nikako nužna oznaka majstorstva u Kempo vještini, jer Jiyu Kumite je samo još jedna prilika da testiramo stanje svoga
. Stoga je onaj koji je svjestan svih dešavanja u okviru Jiyu Kumitea, i tjelesnih i mentalnih, prvenstveno kod sebe, a