naziv (R. Archivio di Stato - Sezione di Fiume) ostat će sve do 1945. godine, do kraja talijanske vlasti u Rijeci. U jugoslavenskoj državi Rijeka je priključena NR Hrvatskoj te je tako prekinuta njena neprirodna odvojenost od hrvatskog okolja i

što druge strane u sukobu žele. Mi smo željeli razvoj događaja samo k jednom cilju, kako bismo pobjegli od prošlosti: jugoslavenske unitarističke države i njezinog komunističkog sustava. Mi smo dobro poznavali prošlost i znali smo što ne želimo.

strahove i želje, motive i ciljeve novostvorenih subjekata na povijesnoj i političkoj sceni. jugoslavenskoj državi bio jednako tako nasilan kao i sama dezintegracija Jugoslavije. Tko to ne razumije i ne uzima u obzir, nikad neće

sve one koji su imali drugačije mišljenje. Sve se to događalo uz logističku, političku i propagandnu podršku Srbije i Jugoslavenske narodne armije. Vojne pripreme za ostvarenje projekta Velike Srbije započele su još 1980 - tih preustrojem vojnih

, Rodoljub Čolaković i mnogi drugi. Nakon Drugog svjetskog rata u Lepoglavi su robijali mnogi neistomišljenici jugoslavenskog komunističkog režima, a među najpoznatijim su Šime Đodan, Dražen Budiša, Hrvoje Šošić, Marko Veselica i Franjo

», a proradio je i peti dalmatinski kinematograf« Tesla ». Između dva svjetska rata djeluju i novoosnovane čitaonice« Jugoslavenska čitaonica »,« Slavjanski »i« Seljačka sloga ». Odraz ondašnjih političkih podjela vidljiv je i na glazbenom polju, pa

Ministarstvo zdravstva Federacije Bosne i Hercegovine, Sarajevo, Bosna i Hercegovina jugoslavenske vojske uzrokovala je 1992. raspad bosanskohercegovačkog sustava zdravstvene zaštite. On se nije mogao održati bez

BiH uništili su pokušaji nacionalističke srpske komunističke partije da stvore "Veliku Srbiju" uz pomoć Jugoslavenske narodne armije kojom su dominirali Srbi. Osim toga, u desetljeću, koje je prethodilo izbijanju rata, srpska etnička

infrastruktura (npr. Vojno-medicinska akademija) bila u Beogradu 3. Bilo je nekoliko vojnih bolnica u većim jugoslavenskim gradovima (Ljubljani, Zagrebu, Sarajevu i Skoplju), ali same te bolnice nisu mogle organizirati i izvoditi ratne

koji je bio pod kontrolom Hrvata ili Bošnjaka-muslimana. jugoslavenske vojske na Bosnu i Hercegovinu 1992. društvena se i gospodarska struktura te multietničke zajednice počela brzo

, Branimirom Donatom (građanskog imena Tvrtko Zane) i još nekima povjerovao je da je politički otpor represivnom jugoslavenskom režimu moguć. Naivne zagrebačke studente ohrabrila su revolucionarna zbivanja u Poljskoj i Mađarskoj. Prošli su

i, nadasve, političkog angažmana bio prisiljen risati izvan domovine. Kao splitski školarac došao je u sukob s jugoslavenskim režimom (među ostalim i zbog izjave da "socijalizam nije moguće izgraditi jer je protivan ljudskoj naravi ") i morao

zasniva se na lažima. A laž svih laži jest laž o tome da je svaka misao o neovisnoj hrvatskoj državi zlo, a svaka misao o jugoslavenskom zajedništvu dobro. Ne kažem da su naši povjesničari svjesno pisali laži, premda je bilo i takvih, i da u Jugoslaviji

obzira na povijesno razdoblje u kojem se javilo, bilo bi prešućeno ili prikazano kao strašilo. Cijeli bi taj truli ćup jugoslavenske historiografije bilo najzdravije razbiti u tisuće komadića, da ga ni vrag više ne može sastaviti.

. Protiv koga su se u ljeto 41., zajedno s talijanskim okupatorima, digli komunist Gojko Polovina, četnik Mane Rokvić i jugoslavenski časnik Boško Rašeta? Protiv Talijana? Ne, oni su im bili saveznici. Protiv ustaša? Ne, protiv njih nisu poduzeli ni