slični izrazi i sinonimi u savremenom hrvatskom, slovenskom i srpskom
Sličnost riječi ili fraza u rezultatima zavisi od toga, koliko puta se riječ ili fraza pojavlja u sličnom kontekstu kao "knifera".
Primjeri iz općenitog korpusa
Korpus hrWac
hrWaC je korpus hrvatskog jezika (Clarin.si)
od vodećih povjesničara umjetnosti i likovnih kritičara. Maković više od trideset godina sustavno prati rad Julija Knifera , priredio mu je više izložaba u zemlji i inozemstvu, a prošle godine ga je na 49. Venecijanskom Bijenalu izabrao da
, Zagreb, 2003). Bio je nacionalni izbornik na 49. Venecijanskom bijenalu gdje je predstavio slikara Julija Knifera velikom samostalnom izložbom. Makovićeva je izložba Kniferovih djela visoko ocijenjena u mnogim svjetskim
. Ovogodišnji selektor, Zvonko Maković, odabrao je poznatoga hrvatskog slikara s boravištem u Parizu, Julija Knifera (1924) za našeg predstavnika na Bijenalu, čiji je izbor već mjesecima prije izazivao brojne polemike u domaćem tisku
. Na izložbi će, dakle, biti pokazana djela Ede Murtića, Ivana Picelja, Vladimira Kristla, Ive Gattina, Julija Knifera , Ferdinanda Kulmera i Ljube Ivančića. Obuhvaćajući širok raspon poetika od umjerene lirske apstrakcije, preko
Makovićeva izbora. Tješili smo se kako je moglo biti mnogo gore, i da smo sjajno prošli. Predbacivalo se kako je izbor Knifera prilično ziheraška varijanta, i čemu je bilo potrebno slati umjetnika koji je u europskom kontekstu već priznat i
toliko halabuke? Maković je u nekoliko navrata u intervjuima objašnjavao po kojoj se unutrašnjoj logici djelo Julija Knifera kopča na temu Bijenala, ali samo su ga trijezni čuli. Čini se da je u našoj sredini od primarne važnosti dizanje prašine i
, tvoreći cjelinu epohe. No, tek na prvi pogled (i ophod prostorom) mogli smo dobiti dojam da Scarpa nadopunjava Knifera (ili Knifer Scarpu); ubrzo smo počeli osjećati kako prilično niski stropovi guše i pritišću Kniferove velike formate
u svoje zagasito zidno tkivo poput arhitektonske biljke mesožderke. Tako smo umjesto umilna suglasja Scarpe i Knifera dobili pritajenu borbu za prevlast, protiv volje obojice umjetnika. Time ne mislim reći kako je postav loš, jer to
Što svi vide na tom Kniferu, kad se tu nema što vidjeti?«), logično izaziva otpor. Međutim, što dulje razmišljam, izbor Knifera dobra je odluka. Njegovo slikarstvo naslanja se na egzistencijalističku filozofiju i književnost, pita se o smislu
trajna svijest i memorija o visokoj likovnoj kulturi Hrvata pomalo mit, jer imena poput Miroslava Šuteja, Julija Knifera , Vojina Bakića, Ivana Picelja ili Ede Murtića pomalo, nažalost, blijede ili su poznata u užim krugovima europskih i
sjetili smo se i djela manjeg formata i intimnijeg karaktera, slabo ili nikad izlaganih, našeg velikana Julija Knifera , dostupne zahvaljujući ljubaznosti Ane Knifer, ali i jedne slike Gabrijela Stupice, velikog slovenskog slikara,
Zinaić, koji su koncipirali zbirku. Jezgra zbirke je u grafikama velikih dimenzija, a u njoj se nalaze i radovi Julija Knifera , Otona Glihe, Juraja Dobrovića, Vladimira Pavokovića, Vjenceslava Richtera, Ede Murtića, Antuna Hallera i dr.
. Kad bismo se trebali kladiti tko će ostati upamćeniji u svjetskoj umjetnosti, potpisnik ovih redova stavio bi ulog na Knifera . Kod nas će sigurno ostati upamćeniji Murtić, ako ništa zbog mnoštva slika koje vise po stanovima i uredima
pripadao) ima značaj u svjetskim dometima. Da je u šezdesetima kulturna politika ondašnje države stala iza promocije Knifera , on bi joj bio vrhunska legitimacija. Naime, Kniferovi meandri bili su po nekim aspektima ispred tada aktualne
Kniferova fascinacija meandrom koja će se nastaviti iduća četiri desetljeća. Politika nikad nije prepoznala Knifera , niti joj je on inklinirao, za razliku od Murtića koji je još 1945. bio članom AGITPROP-a. Premda je bio vrlo prihvaćen u