pod nebom do sada od ove ljepša vil? rumeno nje ličce priziva sunačce. O svitla danice, ustav se za
je blažena, pri kojom počiva i voda studena, kom ličce umiva, i ruža, ku nosi, za ures od kosi; blažena
i trava jadovnih. Ah, tko bi toj sumnjil na ličce ljuveno? tko li bi u njem mnil da je toj skroveno?
, molim te ljuveno, toj slatko pozirat tve ličce rumeno; er kada ličce toj ne budem tve pozrit,
, toj slatko pozirat tve ličce rumeno; er kada ličce toj ne budem tve pozrit, jaoh, smrtni nepokoj
meni srdačce izranil; a gizde tej tvoje i rajsko ličce toj sili me, gospoje, da sam rob u vik tvoj. Vaj,
, i mnokrat blažena mneći bit i grlit bili vrat i ličce tve ljubit nađem se kako taj, ki u san uživa
kad sunačce od zemlje bude odnit zimnji dan svoe ličce ; i za plač od svita utješit višnji zgar za Fioru
zapletoh; na suze kad ne mnjah njome doć, kad ličce rumeno bes sumnje pozirah, u kom sve ljuveno
u propast ulizoh, brzi konji sunčeni svitlo ličce vojahu i jur malne na podne bihu, kada ja, hodeći
dijamanta, nijednomu još mah rumeno i bilo ličce biše oskvrnil. To jedna drugoj čudeći se
, moja vilo ličce bilo
put (čelo bijelo, ruke bile, grlo prebijelo, ličce pribilo, vrat bil (15)), zlate kose, (16)
¶ ličce priziva sunačce