mjesec nad Brdovcem, a lišće stojeći nepomično ljeskalo se od mjesečine poput srebra: ni duše nijesi čuo; - u prozorima sela bijaše svuda tamno, samo iz jedne kolibe titrala je luč. Za ogradom te kolibe stajaše Jana, a pred njom mladi Đuro Mogaić . Djevojka prislanjala se laktima na ogradu, a lice okrenula prema mjesecu. Tamne su joj oči čudnovato plamtjele, sve u nebo gledale, a lice joj se smiješilo kanda mlada o raju sanja. Đuro se prislonio uz stup i gledao mladu, pa se je nije

da se je za mene opitao čovjek iz mojega kraja, ali da ga je odmah i nestalo. Zakopan si, proklet si do groba, mišljah. Jednog jutra - ima tomu mjesec dana - preda mi fratar pisamce; uzeh čitati, začudih se. Buduće noći da budemo spremni ja i Mogaić , pomoć da je blizu. Zanoći. Bijaše mi tijesno. Svi usnuše, samo nas dvojica bdismo. Najednom oko ponoći zaori krik: » Gori Pomozite «, i u hip buknu čardak našeg gospodara bega plamenom. Uto puče puška. Turci se jedva razabraše, ali nahrupi

u Kostajnicu, odanle u Dubicu, najzad u Banju Luku. Drmačić stade raspitivati kod fratara, koji sigurno za kršćanske sužnje znaju. I pogodi. Fratri mu rekoše da u kući nekog bega kod Banje Luke od jedno pet godina robuje mlad čovjek po imenu Mogaić . Prije tri godine da je s preko Save došao drugi čovjek i donio begu za Mogaićevu ucjenu novaca, ali mudri Turčin pridrži i čovjeka Milića. To vam budi ukratko rečeno na utjehu. Sva je prilika da se naš vitez povratiti neće jer mu je imanje ,

. Na crnom kalpaku vije mu se visoko pero, bijeli se srebrni krst, na prsluku bliješte mu srebrne spone, fin kožuh pada mu niz ramena, a lakte upire u široku, srebrom okovanu sablju. To je Gubec. Pred njim na zemlji sjedi mlad, blijed čovjek , Mogaić , savio je ruke oko koljena i upire oči u vojvodu. - Nikakva glasa od Ilije - progovori Gubec - a reče da će mi javiti sve. Da l ' zna da su naši ljudi kod Kerestinca potučeni? Zlo je. Bila je izdaja. Ta da Tko će te najprije izdati. Tvoj čovjek. Ali

koji se također zatvara cifom . Mogaić te Ilija Gregorić. Svi raspoloživi izvori navode spomenuti datum kao upitan ali barem je usaglašen i prenosimo ga jer ispunjava zadaću - spomen na ljude koji su se oduprli tiraniji. 1741. umro je Georg Raphael Donner, austrijski kipar .

koji će poslije njega doći. Ta ne može svatko brati plod s drveta što ga je zasadio. Uzdajmo se, sinko, za unučad i praunučad našu. Mladić slušao je poniknute glave riječi vojvode, ali u tren zagrmi s daleka muklo puška. Gubec podignu glavu, a Mogaić poleti na vrata. Za četvrt ure dohrli k crkvici ljudina Pasanac, a s njim malešan kržljav čovuljak u kožuhu pod šubarom, prevučenom preko ušiju. - Kapetane - uhvati Pasanac ražaren vođu za ruku - evo ovaj čovjek provukao se preko gore iz

pa ide sad na tebe. Te noći krenuo je iz Zagreba. - Ej, pa dočekajmo ga u božje ime - reče kapetan - koliko ima? - Kakvih? - Ima banovaca, slobodnjaka, husara, Uskoka, ima i velikih topova. - Dobro - kimnu Gubec. - Đuro, probudi vojsku Mogaić zapali u hipu šibu, poleti k topu kod ograde - munja planu u noć, grom zatutnji kroz bregove. U jedan hip zabljesnu cijeli dugački niz slamnatih snopića po dolini i brdinama. Kod najbliže čete puče puška, a prvoj četi ozva se druga, treća, sve

oko nogu i podupirući koljenima lice, buljila je ukočenim očima u bijeli svijet. Niz blijedo čelo padaše rastrešena kosa, u požutjelim licima nijesi vidio ni iskrice osjećaja, iz prigašenih očiju nijesi razabirao misli. - Marko - šapnu Mogaić kroz strah - vidiš li ti onu žensku? - Vidim, hvala bogu. - Poznaš li ti Jurkovu Janu? - produlji slobodnjak uhvativ druga za ruku. - Po imenu samo, po tvojem kazivanju. - Dođi, oj, dođi - drhtaše mladić i povuče vojnika za sobom. I primaknu se

I zato san i dan-danas na strani obespravljenih, potlačenih, poniženih i uvrijeđenih Vero san A ča ste pensali, da ću stati na stranu unih koji su potukli seljačku vojsku Ma dajte, vas molin Moji su uzori bili Gubec, Pasanac, Gregorić , Mogaić A vi si navijajte za Franju Tahija, za Todorića, Gabrića-Jamba, Peveca E, a kašnjije san gleda filmove o unoj seljačkoj revoluciji u Meksiku. Pak su mi uzori bili Pancho Villa i Emiliano Zapata. Pančo z vilami i Emilijano z lopaton Kukom i

. Za časak otprhnuše drugovi na vilovitim konjima natrag, dočim je djevojka u čudu za njima gledala. Baš je na Gornjoj Stubici zvonilo podne kad Mogaić i Nožina projuriše selom. Uskok, ne mareći za ostali svijet, gledao je konja u grivu, ali Mogaić je visoko dizao glavu vireći u svaki kutić svoga zavičaja, koga kroz toliko gluhih godina ne vidješe njegove oči. Čudne se buđahu uspomene u njegovoj duši; bilo mu je da plače i da se smije. Napokon dođoše i do Gupčeva stana. - Siđimo - reče

ljudi kod Kerestinca potučeni? Zlo je. Bila je izdaja. Ta da Tko će te najprije izdati. Tvoj čovjek. Ali neka - podignu seljak glavu - još stoji Ilija i Matija i gospoda dršću. Znam. Groznica ih trese kad im doviknemo da smo ljudi. - Ujače - reče Mogaić - ti si čovjek, divan čovjek, ti vrijediš više od grofa. Puk te drži za sveca. A znaš li šta ću ti reći, na što ne slutiš. Kapetani su imali dogovor. - Dogovor? Bez mene? - Bez tebe, radi tebe Dogovoriše se da će te sutra postaviti kraljem .

ona čitava goropadnica, ima srca, i kanda se moj ukor njezine duše pomalo prima, nu Ferko Tahi je zvijer, i cijeli kraj ga proklinje. Što sam živ, ne vidjeh takova nečovjeka, komu je najveća slast mučiti na smrt jadni narod. Govorio sam vam za Mogaića , za Stjepana, za Sabova i druga zlodjela; ali to nije ni polovica. Kmet vam nije siguran za kukavnu svojinu jer Tahi zna pol sela otjerati od grunta bez svakoga razloga i pridržava zemlje ili sebi ili ih daruje zlopakim slugama svojim. Daće

tempo u Gubec-begu? Organizirali smo audiciju i žiri redatelji Igor Mešin i Damir Lončar, dirigent Veseljko Barišić, Ivica Krajač i ja? izabrao je najbolje. Mislim da će Siniša Popović kao Franjo Tahi biti odličan, a Guliano kao Đuro Mogaić , koji već ima kazališno iskustvo iz Jesusa Christa Superstara, dobar je partner i zna posao. Tu su i iskusni Massimo i Ervin Baučić koji u alternaciji igraju Jurka, zatim Adalbert Turner kao Andrija Pasanec, Ronald Žlabur, Gordan Grnović

važećem zakonodavstvu Republike Hrvatske . Mogaić , Sofija Hening, Tomo Milić, seljaci ... Kratak sadržaj Seljačka buna je povijesni roman u kojem se autor koristio istinitim likovima. Prvi put je objavljen u Vijencu 1877. godine. Djelo je puno [ više ] Slikopriče su skup priča za djecu

, stupao je hrlo od Stubice k Susjedu pristar čovjek Andro Mogaić, domar i stric Đurin, te pođe još iste noći na grad pred gospodara. Kad je drugog jutra oko devete ure Matija Gubec došao do Ivanca kraj ceste, reče mu znanac da je Đuro Mogaić već prije dobre pol ure ovuda prošao i krenuo na krapinski most, a kad je došao u selo pod Susjed, imao je šta vidjeti. Bilo je huke i buke. Oko drvenih stubova stajalo je dosta privezanih konja, na putu i po kućama vikala čudnovata čeljad -