javorića bavio, dotle nebom djed Neumijka1 prolazio. Djed Neumijka nit se smije, nit se brije, niti nokte podrezuje, nego zori o
prigleda, da l ' pšenica klije. Neumijka nad rudinom desio, te vidio, kako župan brigu vodi o mladim
gleda. Hajde da mu pomognemo.« Neumijka dohodio, javore rosom rosio, kišom zalijevao, a suncem
, jer su oni javorići, iz zemlje proklijali.« Neumijka naredio, jer on znade, kako javorići rastu - ali, eto, ne zna
Jelena, plemenita gospođa. Neumijka , pa se u perivoj nadglednuo. A kad opazio onih devet
vezene Neumijka . - »Lakše bih ti pola šume požupanio, nego jednog župančića
naredne baka korito sa djetetom na ledinu iznosila. Neumijka svake noći momčiću dohodio: i po mjesečini i na ljutom mrazu
, ne znalo ni selo, ni naselje, da čitave noći djed Neumijka s Toporkom razgovore vodi. A u djeda Neumijka mudrost baš
noći djed Neumijka s Toporkom razgovore vodi. A u djeda Neumijka mudrost baš onakova, za kakovu pita selo i naselje i o kojoj
vrijeme, Toporko malo porastao. Tad mu jedne noći djed Neumijka ispripovjedi, kako je Toporko nastao. Pripovjedi mu, kako
je ugledati braću svoju, devet župančića« Neumijka , al se mrzovoljno nasmijao: »Teško ćeš ih, momče, ugledati
njih zid na tri dobra sežnja visine« Neumijka Ne može da preboli onih svojih devet javorića, što ih
, kako li bi mogao braću svoju ugledati. Neumijka kao da se nešto promislio, pa reče Toporku i nauči ga ovako:
« Neumijka , a oko njeg devet oblačića, kano devet sivih galebova i još
mali pramak magle, kano repić u mišića. Zapovjedi djed Neumijka djeci, te zajahaše župančići oblake, a Toporko onaj pramak