. Vitelije okuplja vojsku i polazi na Italiju i u bitci kod današnje Cremone pobjeđuje Otona koji pravi samoubojstvo. Otonova vojska prelazi na stranu Viteliju, a u Rimu Senat proglašava Vitelija za cara.

što činišÂŤ)) te Monteverdi u uvodnom prizoru I čina Busenellove Popejine krunidbe (La coronazione di Poppea, 1643: Otonova arija ÂťApri un balcon, Poppea / Otvori balkon, PopejoÂŤ u tercinama od jednog sedmerca i dva uzastopna jedanaesterca

. Podupirao je Galbine carske pretenzije, ali nakon Galbine smrti i sam je postao pretendent na prijestolje. Nakon Otonova samoubojstva, Vespazijan je uspio preoteti zimske zalihe žita i tako zauzeo dobar položaj u odnosu na suparnika

neprijatelja navela je njemačke velikaše da velikim snagama priteknu u pomoć kralju. Tako ojačana i ujedinjena Otonova vojska je na Leškom polju (Lechfeld) južno od Augsburga gotovo potpuno uništila mađarsku vojsku predvođenu Bulcsúom

vlasti. To carstvo, Otona i njegovih nasljednika, naziva se Svetim rimskim carstvom njemačkog naroda. Otonova loza izumrla (1125.) carstvo nije propalo, već su za careve birani pripadnici drugih obitelji. Tako se ustalilo da

pozvao na tradiciju Karla Velikog. Otonova majka Matilda htjela je naime da kralj postane njen mlađi sin bavarski vojvoda Henrik, a ne Oton. Oton je stoga dao u

. Otonova najstarijega sina Liudolfa i Otonova mlađeg brata Henrika Bavarskog. Zbog toga je izbio izvanredno razoran

do novih pobuna protiv Otona. Njihovo ishodište bilo je suparništvo između Otonova najstarijega sina Liudolfa i Otonova mlađeg brata Henrika Bavarskog. Zbog toga je izbio izvanredno razoran građanski rat koji je potrajao više od godinu

velika opasnost od Mađara navela je njemačke velikaše da velikim snagama priteknu u pomoć kralju. Tako ojačana, Otonova vojska je 15. kolovoza 955. u bitci na Leškom polju (Lechfeld) južno od Augsburga gotovo potpuno uništila mađarsku

krajnje okrutne pokolje. Ta zvjerstva onemogućila su nove oslobodilačke pokrete Slavena za punih 25 godina. Otonova vanjska politika počela je još krunidbom u Aachenu. Aachen se naime nalazio u Lotaringiji na koju su polagali pravo

kraljevi. I Oton je predstavljajući se kao nasljednik Karla Velikog. Francuski kralj Luj IV. iskoristio je ustnak Otonova mlađeg brata Henrika i pokušao 940. osvojiti Lotaringiju, ali bezuspješno. Tom neuspjehu nije toliko pridonijela

mlađeg brata Henrika i pokušao 940. osvojiti Lotaringiju, ali bezuspješno. Tom neuspjehu nije toliko pridonijela Otonova vojnička snaga koliko činjenica da je Lujev unutarnjopolitički rival Hugo bio oženjen Otonovom sestrom Hedwigom.

polagao prava na južnu Italiju čiji su velikaši priznali Otona za svoga vladara. Rat je završio primirjem i vjenčanjem Otonova sina Otona II. s bizantskom princezom Theofano. Nakon svoga povratka iz Italije Oton je održao sjajnu dvorsku

duh Bizanta i tako za niz nadolazećih stoljeća tom gradu odredio jasan politički, kulturni i umjetnički smjer, tako i s Otonova ciborija nedvosmisleno odčitavamo novo vrijeme. Ti mozaici i zašiljeni lukovi ciborija odaju svoje venecijansko