i sada prijeti da će završiti smrskan o zid publike, ne ostavljaju dojam bespomoćnosti. Matulino je lice toliko pribrano i lišeno vanjske emocije da se čini kao da prosijava agoniju nedostižne odgovornosti. Iako u kasnijim scenama glumi Penteja , Matula je istinski Dioniz ovog uprizorenja. Tim više što je o njegov vrat obješen natpis izdajnička pička, sugerirajući istovremenu jalovost i ubojitost ideologijskih stigmatizacija baš kao i onaj aspekt Dioniza zbog kojega ga

sadržajem; mržnja je nerealizirana strast za Drugim, baš kao što i Pentejev prezir prema ženama završava Pentejevim navlačenjem ženske odjeće i krotkim koračanjem u ralje dionizijske drame. Billy ipak prolazi nešto sretnije od Penteja : Marcia odbija njegovu izjavu ljubavi, ali iz njezinog stana Billy izlazi živ. Jasno je da je socijalna povreda crnkinje dublja od mladićeve boli, jer Marcia u cijelom događaju ne pronalazi ništa više od osvete za sve ono što su skinsi

svi likovi eksplozivno oslobađaju svoj potisnuti gnjev. Na sceni ni u kom slučaju nisu krv i sprema, kako to vole reći administratori suvremenog dramskog pisma. Na sceni je veoma stara, Dionizova osveta za ravnodušnost: komadanje Penteja . Muke po skinheadsu Vrlo je slično postavljen i scenarij Koža, jedino što centralni protagonist ovog komada, bolesno mršavi Billy, ne umire za ocem, nego za majkom. Svi mladićevi rasistički ekscesi, uključujući i ubijanje crnca na

produkcijama brutalno potiskuje protagonista, ukazujući na vladavinu sve uniformnije i uniformnije zajednice Frljićeve i Blaževićeve Bakhe jedan su od karakterističnih primjera. Umjesto kronike dvaju Euripidovih protagonista ( Penteja i Dioniza ), predstava se bavi pozicijom kora na pozornici te kora u gledalištu. Namjerno je zamagljeno tko kome sudi, tko koga zastupa i o čijoj krivnji raspravljamo ( scena i publika zrcale se jedni u drugima baš kao i u antičkom teatru ) ,

. MANIA doista uzrokuje trenutak žrtvenoga nasilja, izraženog u DIASPARAGMOS, koji je u posvemašnjoj opreci s mirnim civilnim žrtvovanjem na oltaru. U ikonografiji se najprije, od 515. godine nadalje, pojavilo uprizorenje komadanja Penteja . Posrijedi je ludilo MANIA koju je kao kaznu odredio Dioniz. Na uprizorenjima se kasnije, oko 490. godine, pojavljuje životinjski DIASPARAGMOS kojega sprovode Menade i sam Dioniz. On može, slično kao i njegove pratilje, pasti u trans (

, paralelna predstava, koju gledatelji u dvorištu uopće ne mogu vidjeti, premda zvukovi koji iz nje dopiru povremeno narušavaju kontinuitet dvorišne izvedbe. Predstavu u učionicama čini serija dijaloških scena između Dionisa i Penteja odnosno performansa generiranih iz značenjskog potencijala tih scena, a izvode ih Dara Vukić, Goran Marković, Silvana Stanić i Andrijana Vicković. Moglo bi se reći da su gledatelji u učionicama privilegirani: oni čuju sve i vide više ,

i izvođači. No ako pripjev svakog političkog konformizma glasi the show must go on, ako se tijela posrnulih i poginulih podižu s poda, nose i nastavljaju gurati prema mogućnosti ekstaze dvominutne slave, onda je i ovdje pobijedio Dioniz . Penteja se više ni ne sjećamo. Ivica Boban već i samom glumačkom podjelom ukazuje na simetriju života HNK-ovih glumaca i estradnih likova iz McCoyeva romana: i jednima i drugima izvedba ne predstavlja umjetnički poziv, već način preživljavanja

Tvom liku Zaista i amen Neka magičar ni na trenutak ne zaboravi što je njegov jedini posao. Njegovo neinicirano Jastvo ( kako ga on apsurdno shvaća ) je gomila divljih žena, histeričnih od neshvaćenih i nezasićenih životnjskih instikata . Penteja , jednog ljudskog kralja koji se usuđuje suzbiti ih, one će razderati u komade; njegova vlastita majka, Priroda, prva će mu iščupati grkljan Nitko osim Bakhusa, Svetog Anđela Čuvara, nema milosti da bude Bog tom orgijanju manijaka; samo

dvorištu i promatra izvedbu dvije glumice i dva glumca koji predstavljaju izvještaje dva Glasnika, a u središnjem dijelu predstave, iznimno, i likove iz temeljne, četverokutne dramske situacije tragedije: Dionisa ( Mislav Čavajda ) , Penteja ( Vilim Matula ), Agavu ( Zoja Odak ) i Kadma ( Tajana Jovanović ). Druga skupina gledatelja raspoređena je u šest školskih učionica, a zbivanja u dvorištu može promatrati samo kroz prozore, iz daljine, odozgo, uglavnom sa strane, gotovo

smrt, uz njega putuje skupina žena koje ga slave i nazivaju se Bakhanticama. Pentej, Dionizov bratić, zabranjuje sudjelovanje u plesovima i slavljenju kulta te zatvara Dioniza koji se oslobodi i uništi Pentejevu palaču do temelja . Penteja u planini ubijaju Bakhantice, dok njegova zaluđena majka Agave nosi njegovu glavu u grad misleći da nosi glavu planinskoga lava koju pokazuje Kadmu. Kada se osvijesti, Agave odlazi u progonstvo, dok se Dioniz vraća u Tebu i Kadma i njegovu

, s Kitarona, kamo su se povukle sljedbenice kulta, stižu vijesti o neobičnim događanjima Penetejevi vojnici ne mogu se suprostaviti snazi i moći žena. Pentej poželi sam vidjeti o čem se radi te ga Dioniz prerušenog povede na planinu, gdje Penteja ubiju pomahnitale Bakhantice. Pentejevu glavu u grad vraća njegova majka, Agave, koja, zaluđena Dionizovim moćima, misli da nosi glavu planinskog lava, te ponosno pokazuje glavu Kadmu, a starac shvaća da se Dionizova želja da ponizi

Bakhi tijekom proba bili izloženi bombardiranju staklenim bocama, koje su prema njima zavitlali srednjoškolski starosjedioci: djeca uvjerena da moraju ubiti svakoga tko kroči na teritorij njihova školskog dvorišta. Djeca u ulozi Penteja ? Koga li onda igraju njihovi roditelji Primaknimo se ponovno Frljićevoj inscenaciji. Izvedbeno korištenje čuvenog Sanaderova govora na splitskoj rivi ( nekadašnja premijerova obrana ratnih generala ), u samoj je predstavi

granica između životinje i političke životinje odavno poništena: sjetimo se samo Aristofanovih Ptica ili načina na koji Dioniz pretvara Agavu u bijesnu lavicu, čiji očnjaci transično proždiru čak i vlastita sina: nadasve racionalnog Penteja . Mnoge kazališne metode traže od glumaca identifikacijsku svijest sa životinjama, zbog toga što tek pod okriljem životinje glumac uspijeva napustiti ljudske okoštalosti, bilo da je riječ o fizičkim ili bihevioralnim klišejima .

opisuje i unutar predstave najavljuje samoga sebe kao glumca iz Brezovčeve predstave ( svjesnog da ga se i kod Brezovca i u mnogim drugim izvedbama objektificira u redateljsku marionetu ), kao što i Vilim Matula podvlači pod lik Glasnika / Penteja / Dioniza vlastito iskustvo dugogodišnje borbe za ljudska prava, koliko i ožiljke od stečenih stigmi gnjavatora i autsajdera koje je zbog toga nosio i nosi ( čak i unutar same glumačke zajednice ). Ova spona izvođača s izvankazališnom

primjere, o Euripidu, Aristofanu ili Shakespeareu, dakle kako je moguće da njihovo stvaralaštvo povijesno tretira kao fiksni dramski tekst, kao dramaturšku logičnost, sintezu ili kao sentimentalnu ganutljivost. Komadanje Penteja , uprizorenje Lizistrate ili Learovo ludilo poznati su po svom subverzivnom, logiku poričućem, pa i ikonoklastičnom, ali nikako ne sintetičkom ili socijalno afirmativnom naboju. No u čisto zanatskom smislu, kako hrvatskoj