), navješćujete smrt Gospodnju dok on ne dođe. Misa je sakramenat Isusove žrtvene hvale Bogu. U njoj se znakovito. sakramentalno slavi i obnavlja Isusova žrtva za naže spasenje, njegova smrt i uskrsnuće. Blagujući posvećeni kruh i vino, primamo

ispovjedniku. Opća ispovijed i oproštenje kojom skupina pojedinaca izražava kajanje za svoje grijehe i prima sakramentalno oproštenje, dopuštena je samo pod ograničenim uvjetima (kan. 961). Da bi opća ispovijed bila valjana, pokornici se

i vjeronauka u školi. U župnoj se zajednici i u njezinu liturgijskom slavlju i životu ostvaruje duhovno, liturgijsko, sakramentalno i apostolsko dozrijevanje. Sasvim je stoga razumljivo da pristup sakramentima pomirenja, euharistije i potvrde,

grijehe ili namijeniti za duše pokojnih. Mogu ga dobiti vjernici koji su se istinski pokajali, dolično ispovjedili, sakramentalno pričestili i izmolili molitve na nakanu Svetoga Oca, i to:

može namijeniti za duše preminulih vjernika, svaki pojedini vjernik koji su se iskreno pokaje, propisno ispovjedi, sakramentalno pričesti, i koji izmoli molitve na nakane Vrhovnog Svećenika, i to:

. sakramentalno je ovjekovječujući, to znači da iz nje proizlazi trajan zahtjev za obraćenjem, za osobnim odgovorom na što je sv. Pavao

i biskupima, naime vezama ispovijedanja vjere, sakramenata i crkvene uprave i zajednice. »Budući da je vrhovno sakramentalno očitovanje zajedništva u Crkvi, Euharistija zahtjeva da se slavi u kontekstu cjelovitosti i izvanjskih sveza

onih koji vjeruju i onih koji još ne vjeruju: "Evo Jaganjca Božjeg koji oduzima grijehe svijeta." Euharistija danas sakramentalno uprisutnjuje dar spasenja u našem životu: kao što je sveti Pavao pisao Korinćanima: "doista, kad god jedete ovaj kruh i

nakon mise prisutnost koja traje sve kod postoje prilike kruha i vina proizlaze iz slavljenja Žrtve te teže pričesti, sakramentalno i duhovno. Na pastirima je da ohrabre i po osobnom svjedočanstvu, euharistijsko štovanje, osobito izlaganje

koncilske ekleziologije. Ratzinger upozorava na opasnosti crkvenog pozitivizma te Crkvu poglavito gleda kao sakramentalno zajedništvo, kao tijelo Kristovo i hram Duha Svetoga. Hijerarhijski princip Crkve istovremeno utemeljuje princip

. Svi se spomenuti stalno moraju obraćati i priznavati greške (doista svi mnogo griješimo [ sv. Jakov ]) i to ne samo sakramentalno , već i uzajamno i javno braći i sestrama. To neobično snažno odgaja poniznost i čuva u istini. Nadalje, svi se moraju

strukturu mise. Ako bismo taj način koristili, sve više bi nas prožimala i oblikovala molitva samoga Krista koja se sakramentalno slavi na misi, a duhovno u svakodnevnoj molitvi Kristovih vjernika.

klasičnoga braka sve je učestalija pojava izvanbračnih zajednica. Ne žele se institucionalno vezati, odnosno sakramentalno u Crkvi. Izgleda da se sve više navikavamo na te činjenice i s njima mirimo.

života dok »iščekuje blaženu nadu i pojavak slave velikoga Boga i Spasitelja našega Isusa Krista« (Tit 2,13). SAKRAMENTALNO SLAVLJE VAZMENOGA OTAJSTVA